četvrtak, 11. siječnja 2007.
Naslovnica
Novosti
O sv.Franji Asiškom
O Redu TOR
Provincije
Viceprovincije
Delegacije
Hrvatska provincija TOR
  povijest
  uprava
  neki naši fratri
Pregled naših kuća
Odgojni zavodi
Adresar Provincije
Izdavaštvo
Vjesnik Provincije
Duhovni listić
Pregled povijesti Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša

U Hrvatskoj prvi spomen u povijesnim izvorima na sljedbenike sv. Franje u svijetu koji žele živjeti samostanskim načinom života nalazimo u Zadru 1235. godine. Od tih prvih sljedbenika nastala je u drugoj polovici 14. stoljeća prava redovnička zajednica.

Posebno jaki redovnički pokornički centar bio je na području Zadra gdje je početkom 15. stoljeća bilo više samostana: sv. Ivan kod Zadra, sv. Kuzma i Damjan na Ugljanu, sv. Marija na Ižu, sv. Stjepan na Dugom otoku. U polovici 15. stoljeća važnu ulogu imao je samostan sv. Ivana oko kojega se skupilo, povezalo i pravno ujedinilo više redovničkih zajednica (kuća samostana) od Šibenika do Kopra: Prvić luka, Zaglav, Školjić, Zadar, Osor, Porat, Glavotok, Kopar i neki drugi samostani i redovničke zajednice. Godine 1473. postaju pravi od Crkve službeno priznati Red. Krajem 14. i u 15. stoljeću bilo je zajednica samostanskih trećoredaca u Splitu, Jajcu i u drugim mjestima, no nemamo potvrdu da su se ujedinili u Dalmatinsko-istarsku Provinciju franjevaca trećoredaca.

Posebna značajka redovničke zajednice: upotrebljavali su narodni jezik u javnom i privatnom životu, tj. u svagdanjoj uporabi i u liturgiji. Nazvani su glagoljaši jer su upotrebljavali glagoljicu i staroslavenski jezik u sv. bogoslužju. Vrijedno je spomenuti neke poznate članove zajednice: fra Mateja (Bošnjaka) Mastilića, fra Blaža Šibenčanina, fra Ivana Pokrajčića (dok je bio provincijal napisane su Konstitucije na Školjiću u travnju 1492. godine), fra Jakova Belića, fra Šimuna Glavića, fra Petra Milutinića, fra Andriju Čučkovića, iz starijeg razdoblja povijesti.

U hrvatskoj kulturnoj prošlosti poznati su brojni članovi redovničke zajednice. Navest ćemo dvojicu poznatih i često spominjanih: fra Šimun Klimantović i fra Stjepan Belić, prvi učitelj staroslavenskoga jezika.

Godine 1602. hrvatska redovnička zajednica franjevaca trećoredaca ujedinjuje se s talijanskom redovničkom trećoredskom zajednicom.

Turskim prodorom zajednica se zadržala u priobalju i na otocima. Redovnici su pastoralno djelovali u različitim pastoralnim pothvatima. Bilo je više kapelana u lazaretima, neki su vršili kapelansku službu na brodovima. Samostani su se nalazili od Kopra na sjeveru do Šibenika na jugu. Fratri su prisutni u gradskim centrima (Zadru, Kopru, Rabu) kao i u samostanima u naseljenim mjestima; Martinšćica, Dubašnica i drugi. Redovnici su uz školovanje svojega redovničkoga podmlatka poučavali i opismenjavali puk.

Hrabri i svetački likovi premalo su istraženi, ali nisu rijetki: fra Pavao Grubelić, fra Fortunat Grubelić, fra Ivan Crvarić, fra Feliks, fra Marin Rabljanin i drugi. Također bilo je i zauzetih ljudi na kulturnom planu kao što su bili: fra Mihovil Nižić, fra Gabrijel Bolmarčić, fra Ivan Caretić, fra Antun Juranić, fra Benedikt Mihaljević, fra Josip Dujmović, fra Stjepan Ivančić i u našoj stručnoj javnosti dobro poznati Antun Dragutin Parčić, koji je svojim nesebičnim radom mnogo napravio na raznim područjima.

Nekoliko samostana zatvoreno je u prvoj polovici 19. stoljeća. Krajem 19. stoljeća zajednica preuzima i kuću u Herceg novom u Boki kotorskoj. Od godine 1923. zajednica otvara prvu kuću u sjevernoj Hrvatskoj u glavnom gradu Zagrebu, na Ksaveru. Tijekom ovoga stoljeća zajednica je uz stare samostane: sv. Mihovil u Zadru, sv. Ivan pokraj Zadra, sv. Pavao na Školjiću kod Zadra, sv. Mihovil na Zaglavu - Dugi otok, sv. Jeronim na Martinšćici, sv. Marija na Glavotoku, sv. Magdalena na Portu, sv. Franjo u Krku, otvorila i nove samostane: sv. Franjo Ksaverski u Zagrebu, sv. Leonardo u Kotarima kod Samobora, sv. Josip Radnik u Belišću, sv. Josip u Splitu, sv. Franjo Asiški u Ogulinu te sv. Franjo Asiški na Pehlinu. Samostan sv. Franje Asiškoga u Odri otvoren je šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća u kojem je djelovala, nekoliko godina, sa zapaženim uspjehom, klasična gimnazija.

Uz samostane redovnici su zaposleni i na nekoliko župa u domovini. Neke župe priključene su samostanskim zajednicama, a neke fratri poslužuju: u Tounju u Gospičko-senjskoj biskupiji, sv. Mihovil u Gračanima - Zagreb te sv. Benedikt u Kloštru Podravskom.

U prvoj polovici dvadesetoga stoljeća redovnici franjevci trećoredci pastoralno su djelovali u Americi među našim iseljenicima. U drugoj polovici dvadesetoga stoljeća redovnici poslužuju desetak hrvatskih misija u Europi, nekolicina ih radi na njemačkim župama, a neka braća djeluju i danas u misijskim područjima.

U najnovije vrijeme dio redovnika angažiran je u crkvenim službama poput profesora na višim teološkim školama. Pojedinci su bili, a i danas neki jesu angažirani u izdavačkoj, prevodilačkoj djelatnosti: pok. o. Karlo Prendivoj, o. Josip Marcelić, o. Josip Baričević, o. Anđelko Badurina, o. Petar Bašić i drugi. Značajan doprinos na poznavanju hrvatskoga glagoljizma dali su rano preminuli o. Leonard Josip Tandarić, o. Marko Mišerda kao i o. Marko Japundžić.

U polovici ovoga stoljeća svjedočkom smrću za Boga i narod dao je svoj život fra Petar Turkalj (+1948). Na glasu svetosti umro je 1968. blagopokojni o. Stjepan Sorić.

Zajednici otaca trećoredaca pripadao je i blagopokojni biskup šibenski Srećko Badurina (1930-1996).

Zajednica danas osjeća potrebu novoga osvježenja i pomlađivanja iako se može općenito reći da svojim malim brojem zapaženo djeluje na području Crkve u Hrvata.

11. 09. 2004.