Portal Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša

četvrtak, 11. siječnja 2007.

Pregled povijesti Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša

U Hrvatskoj prvi spomen u povijesnim izvorima na sljedbenike sv. Franje u svijetu koji žele živjeti samostanskim načinom života nalazimo u Zadru 1235. godine. Od tih prvih sljedbenika nastala je u drugoj polovici 14. stoljeća prava redovnička zajednica.

Posebno jaki redovnički pokornički centar bio je na području Zadra gdje je početkom 15. stoljeća bilo više samostana: sv. Ivan kod Zadra, sv. Kuzma i Damjan na Ugljanu, sv. Marija na Ižu, sv. Stjepan na Dugom otoku. U polovici 15. stoljeća važnu ulogu imao je samostan sv. Ivana oko kojega se skupilo, povezalo i pravno ujedinilo više redovničkih zajednica (kuća samostana) od Šibenika do Kopra: Prvić luka, Zaglav, Školjić, Zadar, Osor, Porat, Glavotok, Kopar i neki drugi samostani i redovničke zajednice. Godine 1473. postaju pravi od Crkve službeno priznati Red. Krajem 14. i u 15. stoljeću bilo je zajednica samostanskih trećoredaca u Splitu, Jajcu i u drugim mjestima, no nemamo potvrdu da su se ujedinili u Dalmatinsko-istarsku Provinciju franjevaca trećoredaca.

Posebna značajka redovničke zajednice: upotrebljavali su narodni jezik u javnom i privatnom životu, tj. u svagdanjoj uporabi i u liturgiji. Nazvani su glagoljaši jer su upotrebljavali glagoljicu i staroslavenski jezik u sv. bogoslužju. Vrijedno je spomenuti neke poznate članove zajednice: fra Mateja (Bošnjaka) Mastilića, fra Blaža Šibenčanina, fra Ivana Pokrajčića (dok je bio provincijal napisane su Konstitucije na Školjiću u travnju 1492. godine), fra Jakova Belića, fra Šimuna Glavića, fra Petra Milutinića, fra Andriju Čučkovića, iz starijeg razdoblja povijesti.

U hrvatskoj kulturnoj prošlosti poznati su brojni članovi redovničke zajednice. Navest ćemo dvojicu poznatih i često spominjanih: fra Šimun Klimantović i fra Stjepan Belić, prvi učitelj staroslavenskoga jezika.

Godine 1602. hrvatska redovnička zajednica franjevaca trećoredaca ujedinjuje se s talijanskom redovničkom trećoredskom zajednicom.

Turskim prodorom zajednica se zadržala u priobalju i na otocima. Redovnici su pastoralno djelovali u različitim pastoralnim pothvatima. Bilo je više kapelana u lazaretima, neki su vršili kapelansku službu na brodovima. Samostani su se nalazili od Kopra na sjeveru do Šibenika na jugu. Fratri su prisutni u gradskim centrima (Zadru, Kopru, Rabu) kao i u samostanima u naseljenim mjestima; Martinšćica, Dubašnica i drugi. Redovnici su uz školovanje svojega redovničkoga podmlatka poučavali i opismenjavali puk.

Hrabri i svetački likovi premalo su istraženi, ali nisu rijetki: fra Pavao Grubelić, fra Fortunat Grubelić, fra Ivan Crvarić, fra Feliks, fra Marin Rabljanin i drugi. Također bilo je i zauzetih ljudi na kulturnom planu kao što su bili: fra Mihovil Nižić, fra Gabrijel Bolmarčić, fra Ivan Caretić, fra Antun Juranić, fra Benedikt Mihaljević, fra Josip Dujmović, fra Stjepan Ivančić i u našoj stručnoj javnosti dobro poznati Antun Dragutin Parčić, koji je svojim nesebičnim radom mnogo napravio na raznim područjima.

Nekoliko samostana zatvoreno je u prvoj polovici 19. stoljeća. Krajem 19. stoljeća zajednica preuzima i kuću u Herceg novom u Boki kotorskoj. Od godine 1923. zajednica otvara prvu kuću u sjevernoj Hrvatskoj u glavnom gradu Zagrebu, na Ksaveru. Tijekom ovoga stoljeća zajednica je uz stare samostane: sv. Mihovil u Zadru, sv. Ivan pokraj Zadra, sv. Pavao na Školjiću kod Zadra, sv. Mihovil na Zaglavu - Dugi otok, sv. Jeronim na Martinšćici, sv. Marija na Glavotoku, sv. Magdalena na Portu, sv. Franjo u Krku, otvorila i nove samostane: sv. Franjo Ksaverski u Zagrebu, sv. Leonardo u Kotarima kod Samobora, sv. Josip Radnik u Belišću, sv. Josip u Splitu, sv. Franjo Asiški u Ogulinu te sv. Franjo Asiški na Pehlinu. Samostan sv. Franje Asiškoga u Odri otvoren je šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća u kojem je djelovala, nekoliko godina, sa zapaženim uspjehom, klasična gimnazija.

Uz samostane redovnici su zaposleni i na nekoliko župa u domovini. Neke župe priključene su samostanskim zajednicama, a neke fratri poslužuju: u Tounju u Gospičko-senjskoj biskupiji, sv. Mihovil u Gračanima - Zagreb te sv. Benedikt u Kloštru Podravskom.

U prvoj polovici dvadesetoga stoljeća redovnici franjevci trećoredci pastoralno su djelovali u Americi među našim iseljenicima. U drugoj polovici dvadesetoga stoljeća redovnici poslužuju desetak hrvatskih misija u Europi, nekolicina ih radi na njemačkim župama, a neka braća djeluju i danas u misijskim područjima.

U najnovije vrijeme dio redovnika angažiran je u crkvenim službama poput profesora na višim teološkim školama. Pojedinci su bili, a i danas neki jesu angažirani u izdavačkoj, prevodilačkoj djelatnosti: pok. o. Karlo Prendivoj, o. Josip Marcelić, o. Josip Baričević, o. Anđelko Badurina, o. Petar Bašić i drugi. Značajan doprinos na poznavanju hrvatskoga glagoljizma dali su rano preminuli o. Leonard Josip Tandarić, o. Marko Mišerda kao i o. Marko Japundžić.

U polovici ovoga stoljeća svjedočkom smrću za Boga i narod dao je svoj život fra Petar Turkalj (+1948). Na glasu svetosti umro je 1968. blagopokojni o. Stjepan Sorić.

Zajednici otaca trećoredaca pripadao je i blagopokojni biskup šibenski Srećko Badurina (1930-1996).

Zajednica danas osjeća potrebu novoga osvježenja i pomlađivanja iako se može općenito reći da svojim malim brojem zapaženo djeluje na području Crkve u Hrvata.

11. 09. 2004.