Životopis fra Vlatka Badurine, franjevca trećoredca (1939.-2016.)





Fra Vlatko Badurina, redovnik i svećenik Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša, član Samostana sv. Franje u Odri (Zagreb) rođen je 6. veljače 1939. u Lunu na Pagu u skladnoj i zdravoj katoličkoj obitelji kao najstariji od petorice sinova Ivana i Katarine r. Badurina. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu (1946.-1950.) i Zagrebu (1950.-1954.), dva razreda srednje škole u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu (1954.-1955. i 1956.-1957.), a dva u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zadru (1957.-1959.). U sjemenište Provincije u Zagrebu primljen je 1950., prve je redovničke zavjete poslije novicijata u Krku položio 15. kolovoza 1956., a svečane redovničke zavjete 1962. u Zagrebu. Studij teologije završio je 1965. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a za svećenika ga je 29. lipnja 1964. zaredio zagrebački nadbiskup Franjo Šeper. Godine 2014. proslavio je u rodnom Lunu 50. obljetnicu svećeništva za koju je kao geslo izabrao riječi: \"Osjetljiv za riječ Božju i riječ čovjekovu!\"

            Bio je kapelan u Preku na Ugljanu (1966.-1967.) i u biskupiji Rottenburg am Neckar u Njemačkoj (1967.-1968.). Psihologiju i pedagogiju studirao je na sveučilištu u Münchenu (Ludwig-Maximilian Universität, 1968.-1972.). Dodatno se specijalizirao i usavršavao u pastoralnoj konzultaciji (Beratende Seelsorge) na bogoslovnom fakultetu sveučilišta u Grazu (Karl-Franzens Universität, 1976.-1981.). Predavao je psihološke i pedagoške kolegije na Katehetskom institutu Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu (1978.-2009.) i na Institutu za duhovnost istog Fakulteta (1989.-2009.). Uz rad na spomenutim institutima bavio se pisanjem na stručnom području psihologije i pedagogije, vođenjem duhovnih vježbi i psihološko-duhovnih seminara, posebno u zajednicama redovnicâ, održavanjem stručnih  predavanja na raznim skupovima za trajnu formaciju vjeroučitelja, svećenika i redovnika  te pomagao mnogima svojom raspoloživošću za osobno duhovno-pastoralno i psihološko savjetovanje i konzultacije. Sudjelovao je, kao član Interdisciplinarne radne ekipe Symbolon, u izradi katekizama \"Pođimo zajedno\", \"Put u slobodu\" i \"Snagom Duha\". U svom se stručnom, profesorskom, pedagoškom i svećeničkom radu zauzimao za pozornost prema osobi i njezinoj životnoj stvarnosti, za kvalitetnu i autentičnu međuosobnu komunikaciju i dijalog, koji respektiraju stvarnost osobâ i ne bježe od problema  te za vjerodostojnu kršćansku duhovnost koja se živi iz vjere, molitve i osobnog odnosa s Bogom i koja uvažava sve bitne dimenzije ljudske osobe te međuosobnu i socijalnu stvarnost u kojoj se živi. Svojim je stručnim radom kao psiholog i pedagog i svojim načinom djelovanja – obilježenim pažnjom prema osobi, pozitivnim pristupom, povjerenjem u kreativnost i predanim zalaganjem - dao značajan doprinos osuvremenjivanju i produbljivanju crkvenoga i redovničkoga života u obnovi poslije Drugoga vatikanskog koncila. U posljednjem razdoblju ponovo je pozivao na naglašavanje meditativne dimenzije u pastoralnom i katehetskom djelovanju, na novo zalaganje u vjernosti molitvi koja \"hrani odnos s Bogom\", odnos iz kojega \"slijedi djelovanje koje će biti nadahnuto onim što je bilo prisutno u dijalogu\" molitve.

            U svojo redovničkoj zajednici bio je provincijal (1980.-1988.), provincijski vikar (1988.-1993.), provincijski vijećnik (1997.-2001.), koordinator za trajnu formaciju (1988.-1993. i 1997.-2001.), gvardijan Samostana sv. Franje Ksaverskog u Zagrebu (1997.-2005.) i odgojitelj mladih redovnika - bogoslova (1972.-1980. i 1988.-1993.). Završivši rad na Bogoslovnom fakultetu živio je od 2009. godine  u Samostanu sv. Franje u Odri i do kraja djelovao, koliko su mu omogućavale sada već vidljivo slabije snage.

            U posljednje je vrijeme zbog slabijega općeg zdravstvenog stanja nekoliko puta bio na bolničkom liječenju. Preminuo je 6. srpnja 2016. u bolnici \"Rebro\" u Zagrebu u 78. godini života, 60. godini redovništva i 53. godini svećeničke službe.