Životopis fra Josip Marcelića, TOR





(1929.-2018.)
Curriculum vitae

Fra Josip Marcelić, krsnim imenom Ivan, redovnik i svećenik Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša i Samostana sv. Josipa u Splitu, umirovljeni docent pri Katedri povijesti kršćanske literature i kršćanskoga nauka na Katoličkomu bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu, rođen je u Preku na otoku Ugljanu u brojnoj katoličkoj obitelji 31. prosinca 1929. od oca Jerolima i majke Marije, rođene Klarin. Osnovnu školu završava u rodnome mjestu 1940. godine. Provinciji franjevaca trećoredaca pristupa kao sjemeništarac iste godine u samostanu u Splitu. Klasičnu gimnaziju započinje u Splitu, nastavlja u Krku i Preku ‒ u samostanu na Školjiću i završava 1948. godine u Splitu. Prve redovničke zavjete polaže 1947. godine poslije novicijata na Školjiću, a svečane zavjete posvećene čistoće, poslušnosti i siromaštva na svetkovinu Bezgrješnog začeća BDM 1951. godine u Splitu. U vojsci bivše države bio je godinu dana (1949.-1950.). Za svećenika je zaređen 1953. godine u Splitu. Filozofsko-teološki studij završava 1954. godine na Visokoj teološkoj školi, također u Splitu. Na Katoličkomu bogoslovnom fakultetu u Zagrebu diplomira 1956., a licencijat postiže 1957. godine.
Kapelan je u Župi sv. Ivana u Zadru od 1957. do 1959. godine. Predaje dogmatske i druge predmete na Visokoj bogoslovnoj školi u istom gradu (1959.-1964.). Godine 1964. odlazi na doktorski studij u Rim. Na Papinskomu lateranskom sveučilištu doktorira dogmatsku teologiju (1966.), postiže licencijat iz filozofije (1967.) i specijalizira se iz moralne teologije na institutu Accademia Alfonsiana (1969.-1971.). Doktorska disertacija Ecclesia Sponsa apud S. Ambrosium (Crkva Zaručnica kod sv. Ambrozija) objavljena je 1967. godine u Rimu. Međunarodno priznate patrologije – ona Patrističkoga instituta Augustianum u Rimu (Quastenova) i patrologija njemačkog autora Bertholda Altanera ‒ donose fra Josipovu doktorsku disertaciju u svojim specijalnim bibliografijama djelâ o sv. Ambroziju. U istom je razdoblju, od 1965. do 1971. godine generalni vijećnik u upravi Reda u Rimu i generalni povjerenik za Svjetovni treći red sv. Franje.
Godine 1971. vraća se u Split te od tada do 2000. godine predaje različite teološke predmete na Visokoj bogoslovnoj školi, odnosno Teologiji u Splitu (koja 1999. postaje Katoličkim bogoslovnim fakultetom Sveučilišta u Splitu) i na Institutu za teološku kulturu laika (kasnijem Teološko-katehetskom institutu) pri istoj Teologiji (1971.-1991.). Poslije 1991. predaje nekoliko godina i na Teološko-katehetskom institutu u Dubrovniku te na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi (1994.-1995., dok je ona bila na Braču). Pisao je skripta za studente iz više predmeta koje je predavao.
Kao redovnik bio je uključen i pratio život Bogu posvećenih osoba, posebice redovnica u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji. Na srednjoj školi za redovničke pripravnice i mlađe sestre (Srednja škola za spremanje svećenika u Splitu – Odjel za redovnice) je od 1971. do 1977. godine predavao logiku, psihologiju i filozofiju. Na dvogodišnjem tečaju za sestre juniorke predavao je dogmatiku, a u novicijatskoj školi Sveto pismo.
Na Teologiji u Splitu bio je rektor (1983.-1986. i 1990.-1992.), vršitelj dužnosti rektora (1982.-1983. i 1987.-1988.), vršitelj dužnosti vicerektora, nekoliko godina, te više puta član Užega vijeća Teologije. Sudjeluje u stvaranju Statuta KBF-a u Splitu. Godine 2000. odlazi u starosnu mirovinu kao docent KBF-a u Splitu. Više je godina bio član Vijeća za nauk vjere pri Biskupskoj konferenciji Jugoslavije te nekoliko godina i tajnik tog vijeća. Bio je i član komisije iste Biskupske konferencije za Međugorje.
Objavio je velik broj radova u našim teološkim i stručnim časopisima (između ostalih u: Bogoslovskoj smotri, Crkvi u svijetu, Katehezi, Analecti TOR – Trećega samostanskog reda sv. Franje) te u devet zbornika.
Napisao je desetak knjiga; u njima se očituju područja njegovih zanimanja, na primjer: Anneliese Michel i - zli duhovi? (4. dopunjeno izdanje 2006.), Plodovi Duha (1991.), Turinsko platno. Znak i poziv XX. stoljeću (1994.), Arški župnik i nova evangelizacija (2002.), Gospa Guadalupska – Aheropita (2005.), Ivana Arška. Francuski Orléans i Hrvatska oluja (u vlastitoj nakladi, 2014.) te knjižica Crkva sv. Josipa, osobno intonirani duhovno-poetski vodič kroz crkvu na splitskom Sukoišanu (2014.).
Kao gorljivi promicatelj katoličke karizmatske obnove u nas, napisao je za niz Duh i voda – Biblioteku djelâ Obnove u Duhu, koju je osnovao i uređivao s don Božidarom Medvidom iz Jelse, nekoliko knjiga i preveo mnoge knjige, u čemu se također očituju područja njegova teološkog, pastoralnog i duhovnog interesa, na primjer: Karizme i karizmatska obnova. Biblijsko-teološka studija (F. A. Sullivan, 1984.), Duh Sveti u Isusovu životu (R. Cantalamessa, 1984.), Iskustva s Duhom Svetim (H. Mühlen, 1985.), Narod Božji u hodu. Cilj, uvjeti i etape misionarske Crkve (C. M. Martini, 1987.), Molitva i nutarnje ozdravljenje (R. Faricy, 1989.), Vazmeno otajstvo. Božja i čovjekova Pasha u Bibliji (R. Cantalamessa, 1994.), Egzorcist govori (G. Amorth, 1995.), Misionarska župa (M. Storgato, 2010.). Sudjeluje u prevođenju knjige L. Regola Bol postaje radost. Padre Pio i Natuzza: dva života, jedna poruka (2015.).
Vodi duhovne vježbe svećenicima, redovnicima i redovnicama. Piše o redovničkom životu. Dugi niz godina slavi nedjeljnu večernju misu u kapeli školskih sestara na Lovretu, privlačeći brojne vjernike tumačenjem Božje riječi i dubokim poniranjem u euharistijsko slavlje te raspoloživošću za sakrament pomirenja i osobne susrete s vjernicima. Kao svećenik prati Neokatekumenski put u Splitu i surađuje s njegovim članovima od 1977. godine do kraja života. Vjerno i s velikim poštovanjem promiče spomen na oca Stjepana Sorića, prvoga župnika Župe Svete obitelji u Splitu. O 40. obljetnici smrti, 2008. godine, napisao je njegov životopis pod naslovom Zaljubljen(ik) u Krista. Otac Stjepan Sorić. Zanosan je štovatelj Gospe Fatimske promičući i aktualizirajući njezine poruke. Izradio je šesnaest postaja križnoga puta u mozaiku i još nekoliko drugih mozaika i slika za crkvu i samostan sv. Josipa u Splitu.
Godine 1972. bio je u ime generalnog poglavara službeni vizitator svoje Provincije. Više je puta delegat Provincije na generalnom kapitulu. Bio je provincijski vikar (1977.-1980.), dva puta provincijski vijećnik (1971.-1977.), višegodišnji član provincijskog Povjerenstva za redovnički život te gvardijan u Splitu (1972.-1975.). Vitraž Sveta obitelj hrvatskog slikara Iva Dulčića u novoj crkvi na Sukoišanu postavljen je zahvaljujući njegovome osobitom zauzimanju.
I poslije završetka djelovanja na KBF-u Splitu (2000.) ostaje vrlo aktivan u teološkom i pastoralnom radu kao pisac, prevoditelj, propovjednik, ispovjednik, duhovnik i duhovni savjetnik. Ustrajno radi na teološkom i pastoralnom polju, iako i sam podnosi nemale zdravstvene teškoće i tegobe svoje dobi. Organizira nekoliko velikih seminara „Obnove u Duhu“ na kojima su sudjelovali svjetski poznati karizmatici. Bio je voditelj i duhovni pratitelj na hodočašćima u Svetu zemlju, Lurd, Fatimu, Ars, Loreto, Torino, Meksiko ‒ Guadalupe i drugima. Podržavao je molitvene zajednice milosrdnog Isusa u Splitu, a posljednje je četiri godine srijedom i subotom pratio i duhovno vodio molitvenu zajednicu milosrdnog Isusa koja se okuplja u crkvi sv. Josipa na Sukoišanu. Povodom smrti šibenskog biskupa fra Srećka Badurine, 1996. godine, i u kasnijim prigodama, zorno je i razumljivo prikazivao njegov franjevačko-trećoredski i redovnički lik. U svagdašnjim i tjednim ‒ pastoralnim, duhovnim i molitvenim ‒ susretima s ljudima u crkvi i samostanu sv. Josipa u Splitu pomaže mnogima, posebice onima kojima je bila potrebna utjeha ili savjet, sve do posljednjih dana svoga dugog, požrtvovnog i plodonosnog života. Rado i često surađuje s masovnim medijima, novinama, radijem i televizijom, posebice na lokalnoj razini, sve do posljednjih mjeseci, naviještajući evanđelje i tumačeći suvremene događaje i pojave u nas i u svijetu, u svjetlu kršćanske vjere. U tom razdoblju, otvarajući se suvremenim medijima, piše i scenarije za nekoliko dokumentarnih filmova na teme svojih već objavljenih knjiga (na primjer filmovi Turinsko platno, Gospa Guadalupska, Arški župnik). Osjećajući posljednjih godina nužnost i neodgodivost javnoga svjedočenja vjernika u suvremenome hrvatskom društvu, bio je jedan od inicijatora osnivanja Hrvatske udruge Benedikt u Splitu te član Savjetodavnog vijeća i duhovnik te udruge. Dobitnik je nagrade Splitsko-dalmatinske županije za 2009. godinu, Povelje za izniman doprinos u promicanju moralnih i društvenih vrjednota.
Preminuo je u Gospodinu 20. siječnja 2018. godine u Splitu, u bolnici na Križinama, poslije nekoliko dana nemoći u 89. godini života, 71. godini redovništva i 65. godini vrlo plodonosne svećeničke službe. Da počíjet va mirê Božji!

fra Zvonimir Brusač, TOR