Uz sjećanja na 'Vukovar 1991.'






Dani u tjednu od 13. do 19. studenoga 2017. su dani sjećanja i komemoriranja žrtava Vukovara, kako u samom gradu i bližoj i daljoj okolici hrvatskog Podunavlja, tako i po svijetu gdje žive Hrvati. Tako sjećanja na to vrijeme oživljavaju i u obitavalištima članova našega Franjevačkog zajedništva/Franziskanische Gemeinschaft vor Ort..

Veze s Vukovarom i njegovom tragedijom duboko su ukorijenjene u hrvatskom biću. Jedna od mnogih epizoda vezanih uz tragediju Vukovara iz godine 1991. veže me s osobama koje su mi nakon pada Grada osobito postale i ostale bliske – sve do današnjih dana. Ovdje izdvajam ono što je vezano uz dječaka imenom Marko. Hodao je taj šestogodišnji dječak svojim sigurnim dječjim korakom, ponosna držanja u maskirno-vojničkoj odjeći, danima, tjednima, sva tri mjeseca boravka u izbjeglištvu sa skupinom hrvatske djece iz Vukovara, Osijeka, Baranje, Belišća, Valpova, koja su našla utočište u njemačkim obiteljima i u „Pestalozzi Kinderdorfu“. Sve su se to vrijeme dnevno okupljala na svojevrsnoj ad hoc organiziranoj nastavi u prostorijama župnoga pastoralnog centra sv. Josipa (Pfarreizentrum St. Josef) koji pripada mjesnoj zajednici i ujedno katoličkoj župi Wahlwies (društveno i politički u sastavu Grada Stockacha, u njemačkoj pokrajini Baden, na Bodenskom jezeru). Za djecu su se brinuli gospođa Nada Nižetić, nastavnica iz Valpova, i sama izbjeglica i, povremeno, druge osobe s odgojno-obrazovnim kvalitetama. Ta su djeca, njih pedesetak, posredstvom odgovornih u Kriznom štabu za Baranju, otpremljena autobusima iz svojih sredina, zahvaćenih ratnim vihorom, u izbjeglištvo u Njemačku, u ovom slučaju pod okrilje vodstva Hrvatske katoličke misije Singen (Htwl.). Tu su ih dočekali njihovi sunarodnjaci, radnici - njemački die Gastarbeiter - i njemački prijatelji.


Voditelj, hrvatski dušobrižnik i namještenik u Nadbiskupiji Freiburg im Breisgau, fra Vladimir Ereš, član Hercegovačke franjevačke provincije, bio je sa svojim pomoćnicima duša tog pothvata zbrinjavanja prispjele hrvatske djece iz ratnih zona u hrvatskom Podunavlju. Jedan od njegovih pomoćnika bio sam i ja, što me osobito veselilo. U vrijeme tih događanja bio sam, kao hrvatski svećenik i fratar (TOR), na pastoralnoj službi u istoj nadbiskupiji u dvije manje župe: Wahlwies i Espasingen. Boravio sam u prostranoj župnoj kući u Wahlwiesu. Udomaćio sam tada potrebite: najprije Mariju Dalmatin-Paponja, koja je kao stručno osposobljena medicinska sestra imala u bolnici u Stockachu praktikum za postizanje odgovarajuće stručne kvalifikacije, a zatim i njezinu stariju sestru Snježanu Paponja, koja je vodila domaćinstvo u našem franjevačko-obiteljskom sastavu župne kuće te njihove roditelje (koji su došli u posjet zrakoplovom iz Sarajeva, ali su ostali ovdje kao izbjeglice jer je rat u međuvremenu zahvatio ne samo hrvatske krajeve u Hrvatskoj nego i u Bosni i Hercegovini): oca Marijana Paponju, umirovljenika i majku Mandu (Delu) Paponja. S njima je bila i njihova unuka Lidija, Marijina kćerka.


Šestero nas se dakle svakog dana češće nalazilo na zajedničkim susretima, kod jela, na molitvi, u razgovorima, prije svega o situaciji u našim dragim hrvatskim krajevima koji su se nalazili u ratu, ali i o odjecima ratnih strahota i agresorskih pothvata na prostorima bivše države. Stalno smo slušali Hrvatski radio i njegove emisije. No, prigodom podnevnog susreta, za objed, češće se događalo da je djed Marijan kasnio, dobrano kasnio. A kad bi se vratio izvana u župnu kuću, često se moglo zamijetiti kako su mu oči suzne a staračke ruke hladne. Pokušavao se on ispričavati, kako je, eto, pogledom i sažalnošću pratio hrvatsku dječicu, izbjeglice, s nastave u župnoj dvorani, a jedno od te djece, Marko, znao ga je uzeti za njegovu ruku, da ga vodi, da bude s njim, da ga prati u njegov privremeni dom u njemačkoj obitelji dajući mu na znanje, da je on sada i njegov djed i tata (a njegov tata je, navodno, prema govorenju istoga malog Marka, bio negdje u nekom rovu, u Hrvatskoj, na svom mjestu, braneći ostatke ostataka tadašnjeg nam državnog prostora koji je bio ugrožen agresijom srpskih osvajača). Bilo nam je svima skrajnje dojmljivo, upravo dirljivo, slušati Marijana kako priča o tom malom dječaku Marku. Voljeli su se kao što se zna voljeti dijete u toj dobi, a k tomu još u tako doživljenoj stvarnosti rata, iz koje je malog Marko njegov tata doslovno natjerao, samo da ga spasi od opasnosti. Marijan, koji je i sam u svojoj mladenačkoj dobi, u šesnaestoj godini, kao ondašnji hrvatski vojnik, doživio i proživio „križni put“ nakon završetka Drugoga svjetskog rata i ostao živ, osnovao obitelj, cijeli radni vijek radio teške poslove u ljevaonici čelika u Zenici, sada opet doživljava tragediju svog naroda i ovoga malog dječaka, napose. Na upit nas nazočnih o čemu su njih dvojica putem, držeći se za ruke, razgovarali, Marijan, raznježen, pogođen, vidno uzdrman u čitavom svom biću, onako iznebuha izvali: „Mali Marko meni veli, ponavlja, kako će on, kad uskoro malo poraste, otići svom tati koji je u rovu i pomoći mu braniti Hrvatsku, odbiti i poraziti neprijatelja! I nadoda mi: 'Je l' tako, čiko Marijane?'“ Na to on, priča Marijan, njemu, dječaku odgovori: „Dobro je to što tako misliš i kaniš izvesti. Ali, pazi, ti sad moraš biti ovdje, živjeti, strpiti se, učiti, narasti, pa kada sve to vrijeme prođe, moći ćeš još i više pomoći svojoj Hrvatskoj!“ Pri ovoj rečenici Marijan je morao i opet zapaliti jednu cigaretu da smiri osjećaje, nemoć da već sada pomogne svojima u ratu, ugroženima… No, on je sada tu. S nama. Nadomjestak je on, adekvatan, izgleda, malom Marku u toj njegovoj sadašnjoj situaciji. Mali Marko nije se rastavljao od Marijana, pa ni u crkvi u Wahlwiesu, kod sv. mise na njemačkom jeziku, za župljane, ali i za hrvatsku djecu, zbog koje sam neke dijelove govorio i na hrvatskom - da djeca što konkretnije dobiju dojam da su i u crkvi svoji na svome, da su sa svojima, s vjernicima, katolicima.


Prolazili su dani, tjedni, vrijeme neizvjesnosti, a nakon međunarodnog priznanja Hrvatske i žar, potreba, oduševljenje, želja da se sve učini za dobrobiti Hrvatske. Ta hrvatska djeca, izbjeglice, jedva su čekala trenutak da se vrate u svoje porušene domove, u svoje obitelji, u svoju razorenu Hrvatsku. Tako se i dogodi. Protekoše ta nepuna tri mjeseca (od sloma otpora hrvatskih branitelja u obrani Vukovara do njihova povratka u veljači) boravka u izbjeglištvu, u domovima i obiteljima njemačkih udomitelja te dođe i dan rastanka od dragih udomitelja, dan povratka u Hrvatsku, 20. veljače 1992.: najradosniji dan te hrvatske djece. Oproštaj, dirljiv, ali praćen s nadom da će opet biti svoji na svome, u Hrvatskoj. Kakav je tek bio oproštaj Marka, dječaka i Marijana, starca! To samo znaju i poznaju njihova srca koja su kucala jedno za drugo, koja su suosjećala u nadi u bolje sutra.


Bio je to poseban oproštaj, poseban blagoslov. Blagoslov putnika, blagoslov hrvatskih autobusa, krapinske registracije, koji su došli po djecu da ih vrate natrag, u Hrvatsku iz koje su morali privremeno otići da se spase. Blagoslovna molitva, izrečena u toj prilici nad svim putnicima, povratnicima, djecom, njihovim pratiteljima, skrbnicima, vozačima, bila je znak je Božje blizine u toj životnoj situaciji, ali i želja za Božjom blizinom u budućnosti te djece, u budućnosti domovine Hrvatske.
P. S. Iako u pismohrani (arhivu) ima podosta materijala o tom vremenu, o malom Marku, osim imena, nije, nažalost, ostalo ništa drugo. No, ipak dosta!


Marijan Paponja je, vrativši se sa suprugom u svoju malenu kućicu u Gabela Polje kod Metkovića, proveo tamo godine svoje starosti, do smrti 2. travnja 2009., njegova supruga Manda (Dela) umrla je 7. kolovoza 2011., a Snježana Paponja je iznenada preminula 13./14. svibnja 2017. u bolnici u Singenu, za posjeta sestri Mariji u Stockachu, u šezdesetoj godini života.

Bietingen-Stockach-Thayngen, 16. studenog 2017.

fra Ivan-Garan Milanović-Škrapo TOR