U Rijeci obilježena dvadeset i druga godišnjica smrti biskupa fra Srećka Badurine





Provincija franjevaca trećoredaca glagoljaša je u Rijeci, u samostanu i župnoj crkvi sv. Franje Asiškoga na Pehlinu, 17. rujna 2018., na blagdana Rana sv. Franje, obilježila 22. godišnjicu smrti svog redovnika, šibenskoga biskupa fra Srećka Badurine.
Svečanom euharistijskom slavlju u ispunjenoj crkvi predsjedao je p. Mirko Nikolić, superior isusovačke rezidencije u Opatiji, u koncelebraciji s fra Antom Badurinom, bratom biskupa Srećka i gvardijanom samostana sv. Franje u Krku, fra Petrom Grubišićem, bivšim provincijalom, župnikom župe bl. Alojzija Stepinca u Ogulinu, fra Zvonimirom Brusačem, provincijskim tajnikom, domaćinom fra Marijanom Jelušićem, gvardijanom i župnikom na Pehlinu i trinaestoricom drugih svećenika među kojima su bili braća iz Provincije te redovnici i svećenici iz Rijeke.


Istaknuvši u uvodu da između „Božjih ugodnika“ sv. Franje i biskupa Srećka Badurine „postoji jedna nutarnja, duhovna poveznica, p. Mirko Nikolić je u prigodnoj homiliji između ostalog rekao: „Sv. Franjo je nosio biljege Isusovih rana na svojemu tijelu što je bilo vidljivo, a biskup Badurina nije nosio vidljive Kristove rane, nego one nevidljive koje su krvarile i bile uzrokovane teškom i bolnom situacijom Domovinskog rata kojim je napose bila pogođena njegova Šibenska biskupija. Kao sin sv. Franje na taj način je bio s njime posebno povezan. I jedan i drugi zračili su jednostavnom nutarnjom svjetlošću, posebnim odsjajem žara koji može sjati samo iz trajnoga dodira s Bogom. I jedan i drugi bili su ispunjeni posebnom smirenošću i jednostavnošću koje su dolazile od Krista s kojim su bili povezani u Euharistiji“.


Razmatrajući nad „Hvalama Bogu višnjemu“ sv. Franje Asiškoga, koje je on napisao nakon primanja svetih rana, p. Mirko je istaknuo da se radi o nizu „jednostavnih riječi koje nam izgledaju kao da se žure jedna za drugom, ali koje izlaze ipak iz jednoga dubokog iskustva i jednoga dugog nutarnjeg proživljavanja koje dolazi iz smirenoga srca što je našlo svoj pokoj u Bogu“ te nastavio: „Jednako je tako i biskup Badurina trajno bio okrenut prema Bogu. Nije ostajao u kakvoj-takvoj sigurnosti svoje biskupske palače u Šibeniku, nego je hodao po bespućima svoje biskupije i razgovarao i s onima koji su se pobunili protiv samostalne države Hrvatske, a svoje je vjernike tješio i hrabrio napose tamo gdje im je bilo najteže. Zauzimao se za dobro svakog čovjeka i za mir među svima u tim tako nesigurnim i nemirnim vremenima u kojima je živio za vrijeme Domovinskog rata. I sv. Franjo i blagopokojni biskup shvatili su da život čuvati samo za sebe znači izgubiti ga i nemati, a grabiti nešto samo za svoj život, znači ne živjeti ga u pravom smislu. Taj duh evanđelja živio je u obojici ovih duhovnih velikana, a oni su zbog svoje otvorenosti prema Bogu i bližnjemu bili prepoznatljivi i dragi svima onima s kojima su se susretali.“
Prije euharistije se molila krunica pred likom biskupa Srećka u samostanskom predvorju, a nakon svete mise bio je pred crkvom susret i domjenak za sve sudionike te u samostanu večera za uzvanike.

Fra Zvonimir Brusač