Sprovod o. Danijela Mihatova





Sprovod o. Danijela Mihatova, franjevca trećoredca iz samostana sv. Franje u Krku, koji je u 103. godini preminuo 13. svibnja u Zagrebu, bio je u srijedu, 16. svibnja, na zagrebačkom groblju Mirogoj. Sprovodne obrede predvodio je provincijal fra Ivo Martinović, a uz njega su bili mons. Franjo Velčić, generalni vikar Krčke biskupije i fra Antun Badurina, gvardijan samostana u Krku. Uz braću o. Danijela, Tonka koji je stigao iz SAD-a i Šimu iz Zagreba, s njegovom obitelji i njegovu rodbinu bilo je nazočno više od trideset redovnika Provincije franjevaca trećoredaca, petorica svećenika Krčke biskupije, časne sestre redovnice, vjernici iz grada Krka, u kojem je o. Danijel živio i djelovao u posljednjem razdoblju svog života te njegovi prijatelji i poznanici.


Na početku obreda Provincijal je, izrazivši kršćansku sućut braći o. Danijela i svima nazočnima, prenio poruku sućuti zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića. Pismo krčkoga biskupa mons. Ivice Petanjka, upućeno Provincijalu, pročitao je mons. Franjo Velčić. U njemu je Biskup između ostalog napisao: „Božja je providnost željela da pokojni fra Danijel bude povezan s Krkom i Krčkom biskupijom… od gimnazijskih dana i prvih redovničkih zavjeta, pa kasnije preko službe samostanskog poglavara u Krku i Glavotoku, da bi svojih posljednjih dvadeset i pet godina života ponovno proživio u samostanu svetog Franje Asiškog u Krku. Svojom nenametljivošću i franjevačkom jednostavnošću htio je služiti Bogu i ljudima sve do konca svoga života, okupljajući oko sebe one koji su dublje i temeljitije željeli upoznati Isusa Krista i Sveto pismo, kao i svojom spremnošću da uvijek bude na raspolaganju svima onima koji su se željeli izmiriti s Bogom i bližnjima u sakramentu pokore i milosrđa. (…) Neka ga Dobri Pastir primi među svoje svete i izabrane, a vašu Provinciju obogati novim duhovnim zvanjima i svetom redovničkom braćom, koja će znati živjeti po uzoru i u duhu pokojnog fra Danijela.“ Životni put i djelovanje o. Danijela prikazao je provincijski tajnik fra Zvonimir Brusač.


U prigodnoj homiliji Provincijal je između ostalog rekao: „Braćo i sestre! Čuli smo kako Isus u Evanđelju govori o malenima i poziva ih k sebi. I za o. Danijela se može reći da je bio malen, jer su maleni, prema Bibliji, oni koji su uvijek otvoreni za Boga, za Božje svjetlo i Božju Riječ. Njima je Bog najveće bogatstvo. (…) Njihova ljubav prema Bogu i ljudima dolazi iz nutrine jer se oblikuje u zajedništvu s Gospodinom i u njegovoj blizini. U teškim vremenima prije početka Drugoga svjetskog rata o. Danijel je, po redovničkim zavjetima i svetome redu, ušao u to zajedništvo potpuno opredijeljen za Boga, kojemu predaje i povjerava svoj život po primjeru poniznoga sveca, Franje iz Asiza. O. Danijel je bio zaljubljenik u Božju Riječ, iz nje je crpio snagu za svoju vjeru i život u redovničkom i svećeničkom pozivu, jer je znao da je “Sveto pismo najsavršenija škola života za sve ljude“ (bl. Alojzije Stepinac). U toj se školi života tkao franjevački i svećenički identitet o. Danijela. Iz te je škole izrastao u stoljetno stablo koje je Bog dao kao dar i blagoslov našoj Provinciji, Crkvi i hrvatskom narodu, dar u jednome jednostavnom, skromnom i otmjenom redovniku, koji je do jučer bio živi znak i svjedok identiteta naše redovničke Provincije. Osjetljiv na znakove vremena, vjeran tradiciji i karizmi Reda i Provincije, u sebi je povezivao staro i novo, bio živa povijest Provincije. (…) Njegova dobrota, blagost, razboritost, strpljivost, dostojanstvenost i nenametljivost otkrivaju nam veličinu osobe, dobroga fratra, vrsnog svećenika, traženog ispovjednika i duhovnika. (…) Bio je smiren, zadovoljan i sretan kao fratar i svećenik te nije čudo da su ga ljudi svugdje i uvijek voljeli, cijenili i tražili.“ Obraćajući se na kraju o. Danijelu, zahvalio mu je za „svu ljubav prema Provinciji i svakom njezinom članu“, za „dugogodišnje i neumorno služenje i ljubav prema Crkvi, Božjem narodu i domovini Hrvatskoj“ te zaključio: „U Vama smo otkrivali kako izgleda uzoran i originalan franjevac trećoredac glagoljaš, čovjek Božje blizine i predane vjere, otvoren Božjoj i ljudskoj riječi. Bili ste naš ponos i uzor, brat, otac i učitelj, duhovnik i jednostavan velikan dobroga srca i velikog duha. Zaslužili ste vječni odmor i zajedništvo u Očevoj ljubavi. Počivajte u miru Božjem! Amen!“
Fra Antun Badurina, gvardijan u Krku, je u svom govoru prikazao „doživljaj osobe o. Danijela“, njegov ljudski, vjernički i redovnički lik. Započeo je riječima psalmista: „Mnogima postadoh čudo, jer si mi bio silna pomoć. Usta mi bijahu puna tvoje hvale, slaviše te svaki dan.“ (Ps 71). O. Danijel je, rekao je, bio „svojevrsno čudo od čovjeka“ i to u dvojaku značenju: „po zdravoj dugovječnosti koja se u Svetom pismu smatrala osobitim Božjim blagoslovom“ i „po svojoj duhovno-mentalnoj plodotvornoj vitalnosti i bistrini“. O njegovu životu u samostanskoj zajednici u Krku kazao je: „Njegova nenametljiva prisutnost i djelovanje utkali su se u dušu zajednice, u ono nematerijalno, izvana nekorisno, a bitno. Održavao je i raspirivao molitveni duh, održavao i poštivao dnevni red bez izuzetka i izgovaranja na starost i nemoć. (…) Unosio je u zajedništvo vedru mirnoću, šutljivu pozornost, reakcije protkane često primjesom humora. Ostvario je zadivljujući primjer svećeničkog služenja u skladu sa svojim mogućnostima, koje bih nazvao uzornim primjerom samostanskog tipa pastorala. On više nije mogao k ljudima, ali su oni dolazili k njemu ‒ znači da ih je privlačio ‒ i pomagali mu ostvarivati svećeničko i redovničko poslanje“. U nastavku je istaknuo četiri crte njegove osobe. „Ono što se moglo otprve zapaziti to je ljubav za riječ Božju. To nije bilo samo prosječno vjerničko poštovanje, nego je to bila prava posvećenost: znatiželjno istraživanje, strast, žaljenje što još ranije, u mladosti, nije zašao u područje pronicanja i uživanja Mudrosti Božje. (…) Ono što je spoznao i naučio nesebično je prenosio drugima. To druženje s Riječju oblikovalo ga je u pravi biblijski lik.“ Kao drugo je istaknuo da je o. Danijel „bio molitelj“. To nije bila samo molitva po dužnosti, koju je vjerno vršio: on je stekao molitveni duh. Jedan je duhovnik napisao: \'Veliki darovi Duha darivaju se samo ljudima koji mole.\' (P. Wust) Možemo reći da je o. Danijel sam sebe izmolio onakvim kakav je bio. Uostalom, živo zanimanje za riječ Božju i molitva slažu se kao rukavica i prsti na ruci i ne mogu jedno bez drugoga. Zajedno stvaraju u molitelju i oko njega ozračje , auru božanskoga. To se zapažalo i na o. Danijelu.“ Treća je crta njegove osobe, rekao je fra Antun, bilo „suosjećanje i obzirnost prema ljudima“. „On je ljude volio i rado primao, mislio je na njih, pamtio detalje i potrebe, spremao i čuvao darove za njih, posebno za djecu. Imao je izraziti smisao za prijateljevanje i njegovanje odnosa, osobito s onima koji su jednom ušli u njegov život.“ U njemu se, kao četvrta crta njegove osobe, rekao je, „moglo nazrijevati klasičnog i uzornog redovnika“. „Njegove ambicije, ukoliko ih je ranije imao, nisu prelazile granice redovničkih obveza i pravila ni povjerenih dužnosti. Iskazivao je raspoloživost za suradnju, za uvažavanje i poštovanje poglavara. Pokazivao je dozrelu pomirenost sa svojim godinama, s (ne)mogućnostimaa svoje dobi, s ljudima i Bogom.“ Svoje je razmišljanje završio riječima: „Ove četiri nabrojene crte, koje povezuje čvrsta unutarnja logika, dovoljne su da uočimo sazrelost u ljubavi prema Bogu i ljudima jednog redovnika, svećenika, u konačnici katolika, i to bez nekih velikih i spektakularnih djela. Naučiteljica „maloga puta“, sv. Terezija iz Lisieuxa, govorila je: „Isus ne zahtijeva nikakva velika djela, nego samo predanje i zahvalnost.“
Tijelo pokojnog o. Danijela, praćeno molitvom i pjesmom nazočnih, pokopano je nakon posljednje preporuke i oproštaja u grobnicu „braće Trećega reda sv. Franje“ na Mirogoju.


Svetu misu zadušnicu je u crkvi sv. Franje Ksaverskog u Zagrebu, sjedištu Provincije, predvodio mons. Valter Župan, krčki biskup u miru, u koncelebraciji s fra Ivom Martinovićem, fra Antunom Badurinom, mons. Franjom Velčićem i s više od trideset svećenika, uz sudjelovanje braće, rodbine, časnih sestara te najbližih prijatelja i poznanika. Izrazivši na početku sućut braći i njihovim obiteljima, redovnicima i svima nazočnima, Biskup je u homiliji između ostalog rekao: „Braćo i sestre, u Evanđelju smo čuli riječi Isusove molitve: \'Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom, da gledaju moju slavu.“ (Iv 17,24) (…) Mi vjerujemo da je naš otac Danijel sada uronjen u tu slavu jer promatrajući njegov zemaljski život zaključujemo da je njegova temeljna preokupacija bila pripadati Isusu Kristu. (…) Duboka vjera i duhovnost, izrazita jednostavnost, poniznost i prisnost, siromaštvo kao sloboda od navezanosti, potpuna raspoloživost za Božje stvari, radosno življenje u svom pozivu, kod oca Danijela upućuju nas na zaključak da je od svoje mladosti težio prema tome da pred svima čini prisutnim Isusa Krista. (…) Bio je čovjek Božji i čovjek Crkve. Pripada onoj plejadi muževa koji se hoće istrošiti za Boga, svim srcem, umom i silama ljubiti Boga i ljude. (…) Hvala ocu Danijelu na neumornoj službi ispovijedanja na Krku i u Krku. Zahvaljujem Bogu za dar ovoga redovnika i svećenika, za sve ono što je u svom dugom životnom vijeku učinio za Krčku biskupiju, za Crkvu u Hrvata , u Hrvatskoj i Njemačkoj. On je i u svojoj visokoj životnoj dobi, do zadnjeg časa, bio raspoloživ za Božju stvar i bio markantna ličnost franjevačke glagoljaške obitelji u Krku. Bog mu za sve svojom preobilnom ljubavlju uzvratio!“


Na kraju svete mise Provincijal je zahvalio Biskupu za predsjedanje slavlju, mons. Ivici Petanjku za pastirske riječi sućuti te svećenicima iz Krčke biskupije i braći iz Provincije za sudjelovanje na oproštaju s o. Danijelom. Riječima zahvale obratio se i fra Antunu i samostanskoj zajednici u Krku za pažnju i skrb za o. Danijela u vrijeme njegove nemoći, a zatim je ‒ u zajedništvu s fra Antunom ‒ posebno zahvalio gospođi Mariji Udini, medicinskoj sestri iz Krka koja je s velikom pažnjom pratila o. Danijela u tim okolnostima i liječnici, gospođi Jasni Kušer iz Krka, za njezinu pažnju i stručno praćenje. Jednaku je zahvalnost izrazio gvardijanu fra Branku Lovriću, braći samostana u Odri, medicinskom osoblju Kuće sv. Franje u Odri ‒ za predanu skrb i pažnju koju su iskazivali o. Danijelu nakon njegovoga dolaska u Odru te pritom posebno istaknuo fra Antu Lukendu, koji je kao brižan „anđeo“ stalno bio uz njega. Zahvalio je i g. Šimi, bratu o. Danijela, liječniku, koji je svom bratu i samostanskoj zajednici pomagao svojom prisutnošću i savjetima. Zahvalivši vjernicima iz Krka za njihov dolazak i sudjelovanje na oproštaju od o. Danijela, Provincijal je sve nazočne pozvao na susret i okrjepu u samostanskoj blagovaonici.
Na sprovodu i svetoj misi zadušnici posluživali su đakon fra Dario Mican, mlađa braća i postulanti iz odgojnih zajednica Provincije, a za liturgijsko se pjevanje i sviranje brinuo fra Branko Lovrić.
 

Otvorite galeriju slika Otvori dokument