Sprovod fra Vlatka Badurine





Sprovodni obredi i ukop tijela fra Vlatka Badurine bili su 8. srpnja 2016. na zagrebačkom groblju Mirogoj. Predvodio ih je mons. dr. Ivan Šaško, zagrebački pomoćni biskup. Uz njega su bili fra Niko Barun, poglavar Provincije franjevaca trećoredaca kojoj je pripadao fra Vlatko, prof. dr. Tonči Matulić, dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, na kojemu je on djelovao te fra Petar Bašić, gvardijan Samostana sv. Franje u Odri u kojem je on živio posljednjih godina. 

            Biskup je u nazočnosti mnogih redovnika, svećenika i redovnica te profesorica i profesora, studentica i studenata s Bogoslovnog fakulteta i mnoštva vjernika izrazio kršćansku sućut zajednici franjevaca trećoredaca te cijenjenoj braći i rodbini fra Vlatka u ime zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, koji je želio doći, ali nije mogao zbog obveza u Rimu. "Ovdje smo, braćo i sestre, da bismo Bogu svojom prisutnošću i molitvom uzdignuli i prinijeli hvalu za zemaljski život našega brata, redovnika franjevca trećoredca glagoljaša, prezbitera Vlatka, koga je Bog pozvao da bi mu u Crkvi povjerio službe koje su spajale ljepotu i plemenitost rodnoga Paga, prisutnost trećoredaca diljem hrvatske domovine, akademsku formaciju na europskim učilištima i darivanje subraći u Provinciji te na Katoličkome bogoslovnom fakultetu", kazao je biskup uvodu te nastavio: "Život koji se razdao, njegov glas i pogled, njegova promišljanja, istraživanja i izlaganja u svjetlu Isusa Krista, danas žive u plodovima koje nije lako skupiti i obuhvatiti... žive u otajstvu tolikih ljudi, susretâ, molitava i poticajâ, utjehâ i predanja, a naročito u širini odgoja i obrazovanja redovnikâ, studenata i studentica u rasponu koji povezuje više od trideset godina."

            Provincijal fra Niko Barun je na početku prikazao njegov životni put i djelovanje. Poslije djetinjstva u Lunu na Pagu u zdravoj obiteljskoj i vjerskoj sredini, klasične izobrazbe u srednjoj školi u Zagrebu i Zadru te teološkog studija u Zagrebu studirao je psihologiju i pedagogiju u Münchenu što je obilježilo njegov rad, poslanje i karakteristično djelovanje u Provinciji i Crkvi. U svojoj je zajednici tijekom više godina obavljao službe  provincijala, provincijskog vikara i vijećnika, gvardijana i odgojitelja bogoslova. Kao provincijal bio je i predsjednik Konferencije viših redovničkih poglavara. U svojoj je oproštajnoj riječi provincijal između ostalog rekao: "Bio je skroman, jednostavan, komunikativan, uvijek veseo, rado viđen u društvu kao čovjek, fratar, svećenik, profesor. U drugome je uvijek promatrao istinskog sugovornika. Kao psiholog i pedagog imao je vremena saslušati i čuti drugoga, što je danas za mnoge osamljene ljude vrlo važno. Ljudi traže čovjeka u kojega imaju povjerenje. Zato su fra Vlatku mnogi dolazili na osobne razgovore; doživljavali su ga kao čovjeka i fratra koji će ih razumjeti i koji će im pomoći. (...) Na različitim provincijskim skupovima njegovo je razmišljanje imalo snagu. U posljednje je vrijeme, i kad je bio bolestan, dolazio na susrete fratara i zanimao se za sve što se događa u Provinciji. (...) Sudjelovao je kao stručnjak i predavač na mnogim skupovima za trajnu formaciju vjeroučiteljâ, redovnikâ i svećenikâ. Održao je mnoge stručne seminare, duhovne vježbe i obnove za časne sestre i na taj im način želio pomoći i ohrabriti ih u vođenju zajednica i odgojnom i katehetskom radu. (...) Zahvalni smo Bogu za tvoj dar života. Hvala ti, fra Vlatko, za tvoje plodno djelovanje u našoj Provinciji, u našoj Crkvi, za zauzetost za dobro redovništva i domovine Hrvatske. Tvoja je snaga izvirala iz Božje riječi. Neka te Gospodin nagradi vječnošću za kojom si težio." Zatim je zahvalio  na istinskoj brizi medicinskom i ostalom osoblju Zavoda za nefrologiju i dijalizu Kliničkog bolničkog centra u Zagrebu i Doma za starije i nemoćne "Kuća sv. Franje" u Odri, samostanskom liječniku, braći samostana u Odri te posebno fra Josipu Baričeviću "koji je stalno bio na usluzi za sve što je trebalo". Na kraju je u ime Provincije izrazio sućut fra Vlatkovoj braći Šimi, Miroslavu, Ivici i Nadi, njihovim obiteljima i ostaloj rodbini, župniku i župljanima Luna te brojnim fra Vlatkovim prijateljima i znancima.

            Dekan Bogoslovnog fakulteta dr. Tonči Matulić je u svojoj oproštajnoj riječi podsjetio na fra Vlatkov predani rad na Katehetskom institutu i Institutu za duhovnost KBF-a na kojima je od 1978. do 2009. predavao psihološke i pedagoške kolegije kao što su opća psihologija, razvojna psihologija, psihologija religije i drugi. Istaknuo je pristupačnost i pažnju koju je iskazivao u svom radu sa studentima, posebno u osobnom dijalogu i susretima te su mnogi studenti i studentice od njega doista primili konkretnu pomoć i smjernice za svoje buduće odgojno i pastoralno djelovanje. U ime profesora i studenata zahvalio mu je za svjetli trag koji je kao redovnik, svećenik i profesor ostavio na Fakultetu i institutima na kojima je djelovao.  

            U ime obitelji govorila je fra Vlatkova nećakinja Katarina Badurina. Jednostavnim i iskrenim riječima kazala je između ostalog: "Dragi brate, striče, prijatelju... fra Vlatko! Evo nas ponovno na okupu zajedno, upravo onako kako si nas volio vidjeti. Uživao si s nama kao i mi s tobom. Ta je naša bratska ljubav i poštovanje neopisivo lijepa, posebna, jednostavna, vrijedna divljenja. (...) Neka te Bog čuva, on će biti sretan što je dobio tako velikog čovjeka, a mi ponosni što smo te imali u svojoj obitelji. Vjeruj nam da te nećemo iznevjeriti. Imajući u mislima riječi koje si svakom od nas pojedinačno upućivao trudit ćemo se u praksi primijeniti ono što si nam govorio. Tebi na ponos!"

            Nakon sprovoda slavila se sveta misa zadušnica u crkvi sv. Franje Ksaverskog, sjedištu Provincije franjevaca trećoredaca. Predsjedao je biskup Ivan Šaško, uz njega su bili mons. Vlado Košić, sisački biskup, provincijal fra Niko Barun, fra Jure Šarčević, predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica, provincijal karmelićana o. Srećko Rimac,  dr. Tonči Matulić, dekan KBF-a, fra Petar Bašić, gvardijan iz Odre, fra Josip Baričević, samostanski vikar u Odri te don Mario Kosić, župnik u Lunu, a koncelebrirali su mnogi svećenici, više od tridesetorice, među kojima su bila brojna braća iz Provincije, profesori s Fakulteta i fra Vlatkovi prijatelji. Mons. Ivan Šaško je polazeći od riječi iz Poslanice svetoga Pavla Korinćanima – "Ne preporučujemo vam opet sami sebe, nego vam dajemo prigodu ponositi se nama, da imate odgovor za one koji se diče licem, a ne srcem. Doista, ako bijasmo 'izvan sebe' – Bogu bijasmo; ako li 'pri sebi' – vama bijasmo" – u homiliji između ostalog rekao: Kristova nas ljubav "ne samo obuzima, nego i potiče, gura, tjera... Kristovo je poslanje u toj preobrazbi: da ne živimo sebi, nego Kristu koji za nas umrije i uskrsnu. Tako Kristovo poslanje nije radi našeg mirovanja, nego radi života u ljubavi, u zauzimanju u ljubavi. (...) Pokojni je fra Vlatko svoj život živio u zahtjevnosti i ljepoti redovništva..., a redovnici i redovnice su u biti živa slika te novosti ljubavi koja ne živi sebi; (...) fra Vlatko je imao pristup 'tehnikama' proučavanja ljudske stvorenosti... dodirivao je tanahne prostore duha... Kao kršćanin, kao psiholog koji je spoznao nadspoznatljivu ljubav Kristovu, otkrivao je 'novo stvorenje' ne umanjujući znanstvenost. (...) To se osjećalo ne samo u činjenici njegova svećeništva..., nego u sveukupnome pristupu koji je govorio svima razumljivim jezikom susretljivosti i osmijeha, pristupačnosti i topline. (...) Zahvalni smo Bogu za darovanost našega brata, prijatelja, suputnika Vlatka; radujemo se što će nas dočekati u nebeskom zajedništvu svetih i pratiti nas u našim koracima tragom Kristova križa i uskrsnuća koje svako trpljenje preobražava u novost".  

            U ime fra Vlatkovih prijatelja, poštovatelja i znanaca na kraju se svete mise svima obratio mons. Vlado Košić izražavajući sućut fra Vlatkovoj obitelji i redovničkoj zajednici, zahvaljujući fra Vlatku u ime svih koje je susretao i kojima je pomogao, svih koji su imali poverenja u njega, njegovu pristupačnost, ljudskost i stručnost i zahvaljujući Bogu za dar fra Vlatkova života i služenja.

fra Zvonimir Brusač