Sprovod fra Lovre Jelušića





Sprovodni obredi i ukop tijela pokojnog fra Lovre Jelušića, redovnika i svećenika Provincije franjevaca trećoredaca, koji je preminuo 22. srpnja u 77. godini života, bili su 26. srpnja 2016. na zagrebačkom groblju Mirogoj. Predvodio ih je, kao izaslanik kardinala Josipa Bozanića, nadbiskupa zagrebačkog, mons. dr. Ivan Šaško, zagrebački pomoćni biskup. Uz njega su bili provincijal fra Niko Barun i fra Petar Bašić, gvardijan Samostana sv. Franje u Odri (Zagreb) u kojem je fra Lovro živio posljednje dvije godine. Biskup je na početku prenio sućut nadbiskupa Josipa Bozanića redovničkoj braći, fra Lovrinoj rodbini, suradnicima i prijateljima, kao i svima koji su ožalošćeni njegovom smrću. U sažalnici koju je poslao Provincijalu i koja je pročitana na sprovodu Nadbiskup je između ostalog poručio:  „Sa sviješću da ga je Bog uzeo od ljudi i postavio za ljude fra Lovro je nastojao naviještati Božje milosrđe i poticati vjernike da se u svojim životnim kušnjama uvijek mogu pouzdati u Isusa Krista, milosrdnog Spasitelja. Neka i njemu Gospodin bude blag i milosrdan sudac te ga pribroji izabranima u nebeskom zajedništvu. Dok zahvaljujemo Bogu za sve dobro i plemenito u životu dragog Pokojnika, zahvaljujemo i za njegovo redovničko i svećeničko služenje, posebno Župi sv. Leonarda u Kotarima“. Podsjećajući na njegov životni put i mjesta u kojima je živio i djelovao biskup Ivan Šaško je istaknuo kako su ga mnogi ljudi „doživjeli ga kao predanoga, vedrog, susretljivog čovjeka“. „Fra Lovro je u sebi“, nastavio je biskup u uvodu, „povezao ljepotu duše koja je bila susretljiva i nenametljivost koja mu je bila draga na mjestima kao što je samostan na Kotarima. Redovnički i svećenički poziv živi od tog odmaka, od malenosti koja iz susreta s Bogom u samoći uči kako biti susretljiv s ljudima. Taj pečat osobnosti ostaje u srdačnosti koju iz fra Lovrina života mogu mnogi i danas posvjedočiti i potkrijepiti sjećanjima“.

Provincijal fra Niko Barun najprije je pozdravio biskupa Ivana, fra Lovrina brata Josipa s obitelji i ostalom rodbinom, vjernike iz njegove rodne župe Kloštar Podravski sa župnikom fra Ivanom Širokim, vjernike iz Župe sv. Leonarda u Kotarima kraj Samobora sa župnikom fra Markom Vrgočem, gdje je fra Lovro djelovao šesnaest godina, braću iz Provincije, redovnike, redovnice i mnoge nazočne prijatelje, znance i vjernike. Zatim je prikazao njegov životni put i djelovanje kao redovnika i svećenika te između ostalog rekao: „Mi koji smo ga poznavali, s onima koji su s njim živjeli, možemo reći da je doista bio pravi čovjek, fratar i svećenik.  Bio je jednostavan, plemenit, dobre duše, društven, svakoga je volio te, iznad svega, bio gostoljubiv. Za fra Lovru je svatko bio važan kao čovjek; znao je posvetiti svoje vrijeme onomu tko ga je posjetio. Vjernici župâ u kojima je djelovao voljeli su ga kao čovjeka i svećenika zbog njegove jednostavnosti i marljivosti. (…) Osim u pastoralu bio je aktivan i u obnovama samostana.“ Obraćajući se fra Lovri rekao je: „Želimo ti na kraju reći: 'Hvala za tvoj dar života i tvoje djelovanje u našoj Provinciji i u Crkvi u Hrvatskoj'.“ Na kraju je Provincijal zahvalio medicinskom i ostalom osoblju Doma za starije i nemoćne osobe „Kuća sv. Franje“ u Odri za istinsku brigu u njezi koja mu je bila potrebna, osoblju Kliničkog bolničkog centru na Rebru koje je više puta i na više načina sudjelovalo u njegovu liječenju, braći redovnicima u samostanu u Odri za njihovu pažnju i brigu te ostaloj braći iz Provincije  i drugim vjernicima koji su ga posjećivali i davali mu podršku. U ime Provincije izrazio je sućut bratu Josipu i njegovoj obitelji, rodbini, župljanima rodne župe, prijateljima i znancima.

U ime redovničke braće iz iste generacije, koji su s njim proveli i proživjeli vrijeme redovničke i svećeničke formacije, govorio je fra Miroslav Barun, gvardijan Samostana sv. Mihovila u Zadru. Tražeći Božju riječ koja bi najbolje opisala tko je i kakav bio fra Lovro izabrao je sljedeću Isusovu poruku: „Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj“ (Mt 20,26). Naglasio je kako je fra Lovro u samostanskim poslovima, „u kući i oko kuće“, već od sjemenišnih dana „uvijek bio prvi dolazio, a posljednji odlazio“. „Bio je čovjek rada i reda“. Na izletima u okolicu u vrijeme studija u Zagrebu fra Lovro se „brinuo za sve“. Ostali, kolege, kad se radilo o izletu, „nisu morali ništa brinuti“. Naglasio je kako je fra Lovro na najbolji način oživotvorio tradiciju gostoprimstva drevnih samostana – gostinjaca franjevaca trećoredaca iz prvih stoljeća Provincije.

            Svetu misu zadušnicu predvodio je u crkvi sv. Franje Ksaverskog biskup Ivan Šaško. Uz njega su bili provincijal fra Niko Barun, fra Ivan Široki, župnik u Kloštru Podravskom, fra Josip Baričević, vikar samostana u Odri i fra Marijan Jelušić, rođak, župnik na Pehlinu (Rijeka). Koncelebrirali su mnogi svećenici, više od dvadesetorice, većina iz Provincije. S braćom iz Krka sudjelovao je vlč. Drago Ljubičić, svećenik Krčke biskupije, u kojoj je fra Lovro živio i djelovao sedamnaest godina. Biskup je u homiliji između ostalog rekao: „Ovih sam dana susreo više svećenika koji su o fra Lovri izgovarali jednostavne rečenice o dobrome čovjeku, o susretljivosti i privlačnosti u ljudskosti. No, ta odlika, koja zvuči tako uobičajeno, može postaviti pitanje: Zašto biti redovnik, zašto biti svećenik? Dobar može biti svaki čovjek. No, dobrota koju su ti ljudi vezali uz fra Lovru upućuje na dublju razinu, na razlog dobrote redovnika i svećenika, a to je oslonjenost na Boga, na životnu velikodušnost koja se raduje drugomu čovjeku.“