Sprovod fra Josipa Marcelića





 Sprovodne obrede za pokojnog dr. Josipa Marcelića, redovnika i svećenika Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša i umirovljenog docenta Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Splitu, koji je preminuo 20. siječnja, predvodio je provincijal fra Ivo Martinović na splitskom groblju Lovrinac u subotu, 27. siječnja. Uz njega su bili fra Kristijan Kovačevića, gvardijan Samostana sv. Josipa u Splitu kojem je fra Josip pripadao i mons. Miroslav Vidović, generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije. Na obredima je, uz pokojnikova brata Augustina iz Preka i rodbinu, bio nazočan mons. dr. Marin Barišić, splitsko-makarski nadbiskup i oko sedamdeset svećenika, među kojima su uz franjevce trećoredce bili mnogi svećenici Splitsko-makarske nadbiskupije te svećenici iz franjevačkih i drugih redovničkih zajednica koje su prisutne u Splitu. Sudjelovali su i drugi redovnici i oko četrdeset redovnica. Uz župljane Župe Svete Obitelji sa splitskog Sukoišana, u kojoj je fra Josip živio i djelovao, bilo je nazočno veliko mnoštvo vjernika, prijatelja, suradnika, poznanika, onih koji su se s fra Josipom susretali ili kojima je on bio pomoć i potpora u životnim teškoćama ili nevoljama, više od tisuću i petsto nazočnih.
Provincijal je u homiliji između ostalog rekao: „Otac Josip je sada potpuno Gospodinov. No, on je to na svoj način bio i za vrijeme svoga zemaljskog života, jer je radikalno prihvatio Isusov poziv i jer se iz dana u dan dao poučavati i voditi od Isusa. Za njega nije bilo drugoga učitelja osim Isusa. Za njega nije bilo druge ljubavi osim Isusove. Za Njega je bio spreman sve učiniti, ako treba i umrijeti. (…) Bio je osjetljiv za čovjeka, imao je volje i snage ljude slušati, čuti i poučiti u svjetlu svog Učitelja. On je bio učenik koji uči i radi, koji nije imao slobodnog vremena, koji se nije bavio površnim i nebitnim stvarima ili površnim razgovorima. Bitno mu je bilo zajedništvo, molitva, rad i odgovornost. (…) Sve bismo njegove molitve mogli nazvati vapajima Bogu za ljude u nevolji iz srca jednoga skromnog Franjinog siromaha. On je dizao svoj glas i vapaje raspetom Otkupitelju za ranjenog i raspetog čovjeka i za obitelji današnjice. Želio je svakome pomoći i sve usmjeriti na Krista. (…) Mnogima je pomogao otkriti smisao vlastita života, mnogima je pomogao da iz majčine utrobe ugledaju svjetlo života i dana, na tisuće je utješio, tolikima pomogao da nađu put k Bogu i ostanu mu vjerni, mnogima pomogao da sačuvaju brak i obitelj, da s vjerom u Boga prihvate svoju bolest ili gubitak i odlazak drage i voljene osobe u vječnost. Uporno se borio protiv zla, tame i grijeha, protiv nepravde i mržnje. Imao je poseban osjećaj za siromašne i prezrene. Bio je glas koji se bori za istinu, za Boga i čovjeka; bio je pun života, govorio je živo, jasno, sigurno i odrješito.“
Nastavljajući homiliju Provincijal je istaknuo fra Josipovu crkvenost, njegovo poštovanje prema crkvenim poglavarima, njegovu veliku ljubav prema Crkvi i prema hrvatskom narodu i domovini te pri kraju kazao: „On je bio neprestano upaljena svjetiljka kojoj se moglo doći, približiti i tražiti pomoć, tražiti put do Krista koji svijetli u tami ljudskih nevolja i beznađa, lutanja i nejasnoća, nepravdi i nasilja, padanja i umiranja. Bio je čovjek molitve uronjen u otajstvo Euharistije i glas Božji koji viče, krik i vapaj Božjeg siromaha koji sve upozorava na važnost spasenja i povijesnog trenutka. Što je više, poput sv. Franje, uranjao u otajstvo Kristova Križa, to je više slijedio Franju te postajao zahtjevniji u redovničkom životu i služenju“.
Nakon posljednje preporuke i oproštaja provincijski tajnik fra Zvonimir Brusač je prikazao tijek fra Josipova života. Rođen je 31. prosinca 1929. u Preku na otoku Ugljanu. Kao sjemeništarac franjevaca trećoredaca završio je klasičnu gimnaziju u Splitu 1948. godine te 1947. položio privremene a 1951. godine svečane redovničke zavjete. Završivši filozofsko-teološki studij u Splitu, na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu je diplomirao te postigao i licencijat iz teologije (1957.). Poslije nekoliko godina pastoralnog rada predaje na Visokoj bogoslovnoj školi u Zadru (1959.-1964.) Na Papinskomu lateranskom sveučilištu je doktorirao dogmatsku teologiju (1966.), postigao licencijat iz filozofije (1967.) i specijalizirao se iz moralne teologije. U tom je razdoblju bio i generalni vijećnik u upravi svog Reda i generalni povjerenik za Svjetovni treći red sv. Franje. Od 1971. do 2000. godine predaje različite teološke predmete na filozofsko-teološkom studiju u Splitu. Nekoliko godina predaje i na Teološko-katehetskom institutu u Dubrovniku. Dva puta je bio rektor Teologije u Splitu, dvije godine vršitelj dužnosti rektora i nekoliko godina vršitelj dužnosti vicerektora. Godine 2000. odlazi u starosnu mirovinu kao docent KBF-a u Splitu. Više je godina bio član Vijeća za nauk vjere pri Biskupskoj konferencije Jugoslavije i nekoliko godina i tajnik tog vijeća. Bio je i član komisije iste Biskupske konferencije za Međugorje. Objavio je velik broj radova u našim teološkim i stručnim časopisima i u različitim zbornicima. Napisao je desetak knjiga. Preveo je i uredio velik broj knjiga za niz Duh i voda – Biblioteka djela Obnove u duhu. U svom je Redu i Provinciji bio generalni vizitator, više puta delegat na generalnom kapitulu, provincijski vikar, provincijski vijećnik te gvardijan samostana u Splitu (1972.-1975.). I poslije djelovanja na KBF-u Splitu ostaje vrlo aktivan u teološkom i pastoralnom radu, kao pisac, prevoditelj, propovjednik, ispovjednik, duhovnik i duhovni savjetnik. Organizira nekoliko velikih seminara „Obnove u Duhu“ na kojima su sudjelovali svjetski poznati karizmatici. Vodi i duhovno prati hodočasnike u Svetu zemlju, Lurd, Fatimu, Loreto, Torino, Meksiko ‒ Guadalupe i druga mjesta. U svagdašnjim i tjednim - pastoralnim, duhovnim i molitvenim - susretima s ljudima u crkvi i samostanu sv. Josipa u Splitu pomaže mnogima, posebice onima kojima je bila potrebna utjeha ili savjet, sve do posljednjih dana svoga dugog života. Često surađuje s masovnim medijima, posebice na lokalnoj razini, naviještajući evanđelje i tumačeći suvremene događaje i pojave u nas i u svijetu, u svjetlu kršćanske vjere. U tom razdoblju, otvarajući se suvremenim medijima, piše scenarije za nekoliko dokumentarnih filmova na teme svojih već objavljenih knjiga (Turinsko platno, Gospa Guadalupska, Arški župnik). Osjećajući neodgodivost javnog svjedočenja vjernika u suvremenome hrvatskom društvu, bio je jedan od inicijatora osnivanja Hrvatske udruge Benedikt u Splitu te član Savjetodavnog vijeća i duhovnik te udruge. Dobitnik je nagrade Splitsko-dalmatinske županije za 2009. godinu, Povelje za izniman doprinos u promicanju moralnih i društvenih vrjednota.
Zatim su pročitane poruke sućuti generalnog ministra franjevaca trećoredaca fra Nicholasa Polichnowskog i dubrovačkog biskupa mons. Mate Uzinića. U poruci Generalnog ministra između ostalog stoji: „O. Josip je u svom životu uspijevao skladno povezivati vjeru i razum i tako pridonosio većoj slavi Božjoj u svijetu. Uspijevao je služiti se svojim darovima govorenja i znanja u širenju i prenošenju čudesnoga Božjeg svijeta drugima. O. Josip je učinio svoje. Pred nama je izazov: trajno se služiti svojim darovima u izgrađivanju Crkve, naroda Božjega. Neka baština o. Josipa bude svima nama za primjer. Neka mu Gospodin udijeli vječni pokoj!“ Biskup Uzinić je u svojoj poruci zahvalio fra Josipu, „dobrom redovniku i svećeniku“ i svom „dragom profesoru“ za „svaku dobru riječ i poticaj“ za vrijeme studentskog života i u kasnijem svećeničkom i biskupskom poslanju.
Predstavnik zajednicâ Neokatekumenskog puta u Splitu, g. Hrvoje Družević, je u prigodnoj riječi zahvalio fra Josipu za praćenje pokreta od 1977. godine do kraja života te između ostalog rekao: “Hvala ti, jer, sa svojom izvrsnom teološkom kulturom, nisi ostao ''na prozoru'', već si revno pomagao neokatekumenske zajednice u Splitu, slaveći mnogo puta s njima nedjeljnu euharistiju i dajući duboke homilije“. Na kraju je splitski svećenik don Jure Purkić u ime svoje obitelji kratko zahvalio ocu Josipu za dugogodišnje prijateljstvo i pomoć.
Tijelo pokojnog fra Josipa, praćeno molitvom i pjesmom mnoštva nazočnih, pokopano je u grob franjevaca trećoredaca na groblju Lovrinac.

Svetu misu zadušnicu je odmah nakon sprovoda u crkvi sv. Josipa na splitskom Sukoišanu predvodio splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić. Koncelebrirali su, između ostalih, provincijal fra Ivo Martinović, generalni vikar mons. Miroslav Vidović, gvardijan i župnik na Sukoišanu fra Kristijan Kovačević, dekan KBF-a u Splitu prof. dr. sc. Anđelko Domazet (OFM), dekan Katedralnoga dekanata don Tomislav Ćubelić, profesor dr. sc. don Mladen Parlov te oko četrdeset drugih svećenika. Crkva je bila ispunjena do posljednjeg mjesta, bilo je oko šest stotina nazočnih.
Nadbiskup je u svojoj homiliji između ostalog rekao: „Isus od radosti kliče Ocu svome: 'Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo objavio malenima!' Što si ovo ‒ objavio. Upravo nas ovo vodi prema jednoj riječi koja može predstaviti oca Josipa. (…) Ključna riječ njegovog života i njegovog naviještanja bila je 'otajstvo', 'otajstvo spasenja'… Ovo otajstvo je objavljeno i našem ocu Josipu jer je bio u toj kategoriji malenih. Ovo kliče Učitelj, Isus Krist. A otac Josip je bio i u ulozi učitelja, profesora, ali i onoga koji je stalno učio te je zato mogao ovo otajstvo razumjeti, ulaziti u njega, živjeti ga i naviještati drugima, malenima.“ Nadbiskup je istaknuo kako je otac Josip to otajstvo spasenja naviještao osobito malenima, onima na periferiji, ranjenima s kojima je dijelio teškoće i probleme, tako da mnogi mogu reći: 'Hvala mu! Pomogao mi je! Spasio me!' Nastavljajući svoju homiliju rekao je: „Otac Josip je srcem otkrivao i prihvaćao otajstvo spasenja i bio njegov vedri znak u ovom vremenu i prostoru. Želio je da to vazmeno otajstvo zaživi. To je govorio i s katedre, i s ambona, i u susretima… Bio je duhovnik našega grada Splita. Nije se rodio u Splitu, ali je bio pravi Splićanin. Nije se dao iz Splita… Da je otišao, naš grad i naša Crkva bili bi siromašniji. (…) Ugradio je svoj život u ovu mjesnu Crkvu i kao profesor, i kao propovjednik, pastoralac, i kao onaj koji je proročki čitao znakove vremena i vidio da je Duh Božji na djelu. (…) Fra Josip je mnogo prevodio. No, njegov najveći ''prijevod'' jest ''prijevod'' Božje riječi, ovog otajstva, kroz svoj život, u stvarnost naše Crkve, naših obitelji, u život pojedinaca, u generacije svećenika… (…) Otkrivat ćemo ga iz dana u dan sve više i vjerujem da će nam on, na svoj način, iz nebeske perspektive govoriti.“
Na kraju svete mise se u ime KBF-a u Splitu, na kojem je fra Josip djelovao gotovo trideset godina, od njega oprostio dekan prof. dr. sc. Anđelko Domazet. Podsjetio je da je fra Josip predavao sljedeće dogmatske i biblijske discipline: Uvod u misterij Krista i povijest spasenja, Opći uvod u Sveto pismo, Egzegeza i biblijska teologija SZ, Duhovno bogoslovlje, Istočno bogoslovlje, Ekumenizam, Povijest dogmi, Patrologija i Pneumatologija. Kao njegovu specifičnost istaknuo je: „On nije odvajao intelektualno, akademsko proučavanje božanski objavljene istine i kontemplativno iskustvo te istine. Teologija je za njega uvijek bila i 'theosebeia' (Atanazije), to jest klanjanje Bogu (adoracija). Ili, kako to zgodno reče duhovni pisac Evagrije u 4. stoljeću: 'Ako si teolog, molit ćeš; ako, moliš, bit ćeš teolog.' Kao takav teolog i učitelj, mnogima je bio pouzdan oslonac i vodič na duhovnom putu.“
U ime žitelja Preka, fra Josipova rodnog mjesta, prigodnim se riječima nazočnima obratio njegov rođak g. Josip Markulin.
Zatim su pročitane još dvije poruke sućuti. Fra Andrija Bilokapić, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima (Zadar) je u svoj poruci između ostalog napisao: „Pred očima mi je skladni lik redovnika, svećenika i profesora – kršćanina, našega dragog fra Josipa. Iako se duže vremena nisam susreo s njim, ostajem obasjan njegovim skladom. I šutnjom je zračio Prisutnoga. Prebirao je Riječ, poput Bogorodice. Ona je bila vidljiva i čujna bilo da ju je naviještao u bogoslužju Crkve, predavao s katedre, pisao, a osobito samim pojavkom našega fra Josipa. (…) Dragi brate fra Josipe, hvala Vam za sve dobro koje ste nam posredovali cijelim svojim načinom postojanja. Osobito ste bili svjedok ponizna kršćanina – franjevca. (…) Poniznim načinom postojanja snažno ste nam uprisutnjivali Onoga koji 'ponizi sam sebe'. (…) Put poniznosti, silaska jest put uzlaska i proslave. Tek iz toga poklada vjere možemo doticati i razumijevati Vaš način postojanja i biti zahvalni za Vašu vjerodostojnost.“
S. Andrea Nazlić, provincijalna predstojnica školskih sestara franjevaka sa splitskog Lovreta je između ostalog napisala: „Naša sestrinska zajednica u provincijalnoj kući u Splitu na poseban je način bila vezana s ocem Josipom. On je u našoj samostanskoj kapeli niz godina slavio nedjeljnu i blagdansku misu u večernjim satima na koju su dolazili brojni vjernici i sestre upravo zato što ih je njegov način tumačenja Božje riječi i duboko poniranje u slavlje mise privlačio. Osim toga, poslije misnog slavlja bio je uvijek raspoloživ za osobne razgovore i sakrament ispovijedi te su mnogi hrlili k njemu.“
Na sprovodu i svetoj misi posluživali su bogoslovi i kandidati franjevaca trećoredaca, a pjevanje je predvodio zbor Župe Svete Obitelji.

fra Zvonimir Brusač

Otvorite galeriju slika