Sprovod fra Bože Rimca





Sprovodni obredni i ukop tijela fra Bože Rimca, redovnika i svećenika naše Provincije, člana Samostana sv. Franje Ksaverskog u Zagrebu, bili su 23. listopada 2017. na zagrebačkom groblju Mirogoj. Predvodio ih je provincijal fra Ivo Martinović uz asistenciju fra Ivana Paponje, gvardijana samostana na Sv. Ksaveru i fra Ivana Lovrića, župnika u Ljubunčiću, fra Božinoj rodnoj župi. Uz fra Božinu braću Niku i Vladu s njihovim obiteljima, rodbinu, braću iz Provincije te našu mlađu braću u formaciji i postulante u obredima su sudjelovali redovnici i svećenici iz Zagreba i okolice, među kojima su bili i preč. Đuro Sabolek, dekan Velikogoričko-odranskog dekanata i vlč. Vladimir Cvetnić, župnik u Odri, velik broj časnih sestara redovnica te uistinu veliko mnoštvo: vjernici iz mjestâ u kojima je fra Božo živio i djelovao – iz Belišća, sa Sv. Ksavera, Odre, Gračana i drugih, mnogi članovi Livanjske zajednice u Zagrebu, mnogi hrvatski branitelji i članovi njihovih obitelji, mnogi fra Božini prijatelji, suradnici, znanci i mnogi drugi koji su ga upoznali u njegovu redovničkom i svećeničkom radu.


Fra Ivo Martinović je na početku u ime Provincije izrazio sućut fra Božinoj braći Stjepanu, Niki i Vladi i njihovim obiteljima, rodbini te njegovim prijateljima i znancima. Nakon čitanja Božje riječi fra Zvonimir Brusač, provincijski tajnik, prikazao je fra Božin život i djelovanje. Osvrćući se na Isusove riječi u Evanđelju – „Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu…“ (Iv 17,24) – provincijal je u prigodnoj riječi između ostalog kazao: „Zajedništvo s Isusom i Ocem, gledanje njihove slave i ulazak u vječnost, ostvaruju se jedino po Isusovoj i Očevoj ljubavi i po toj božanskoj ljubavi koja ostaje u nama, u našem životu i radu. Fra Božo je to shvatio i otkrio ka temeljni putokaz svog života i svoga potpunog opredjeljenja za Boga te je zato, kao fratar i svećenik, u svim mjestima u kojima je bio i u svim službama koje je obavljao, želio da ljudi otkriju tu tajnu Isusove poruke ljubavi. Fra Božina ljubav bila je znak i dar srca osobe koja je u Isusu Kristu otkrila svoj životni poziv i put, smisao i snagu nesebičnog darivanja. U pastoralnom radu, kako u Hrvatskoj, tako i u inozemstvu, trudio se oko stvaranja vjerničkog i nacionalnog zajedništva. (…) Sa željom da se ostvari što bolje zajedništvo išao je ususret vjernicima i svoj pastoralni rad prilagođivao njihovu radu i životu“. U nastavku je istaknuo fra Božino zalaganje za promicanje komunikacije i povezanosti vjernika u hrvatskim katoličkim misijama u kojima je djelovao, osobito putem biltena i svojih pastoralnih pisama, osnivanje Hrvatskog centra sv. Leopolda Mandića i glazbene grupe Hrvatski biseri u Bad Säckingenu, promicanje upoznavanja hrvatske kulturne baštine u njemačkoj društvenoj sredini u kojoj je djelovao te njegovo iznimno i ustrajno zalaganje na području karitativnog i humanitarnog djelovanja za vrijeme Domovinskog rata i nakon njega, posebno njegovo pomaganje i skrb za hrvatske branitelje i njihove obitelji u suradnji s Udrugom dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Republike Hrvatske. Zaključujući Provincijal je rekao: „Fra Božo, u ime Provincije i svih fratara velika ti hvala za ljubav koju si imao prema Provincjji i u kojoj si ostvarivao ono što se od tebe tražilo, hvala ti što si sve svoje službe obavljao vrlo savjesno i odgovorno. Ljubeći Krista i Crkvu bio si brižni pastir svojih vjernika, dobar i iskren suradnik svećenicima u pastoralnom radu, jednostavan i samozatajan fratar koji je imao veliko srce. Imao si mnogo ideja i planova koje je trebalo ostvarivati u Provinciji s povjerenstvom za kulturnu baštinu. Bog, koji je s tobom imao drugi plan, koji te je pozvao k sebi, neka te primi u svoje zajedništvo i udijeli ti nagradu vječnog života.“


U ime Livanjske zajednice Zagreb i svih Livnjaka iz Zagreba govorio je g. Vine Mihaljević u želji da zahvali, kako reče, „na svemu što je fra Božo za nas bio i na svemu što je za nas učinio“. „Fra Božo je bio dobar čovjek, duhovnik i intelektualac koji se, osim redovničko-svećeničkog poslanja, posebice posvetio karitativno-humanitarnom i kulturnom radu“, rekao je g. Mihaljević te nastavio: „Fra Božina dobrota, ljubav i raspoloživost služenja, osim u neposrednoj ljudskoj blizini i toplini, posebice su se očitovali u njegovoj solidarnosti, nesebičnoj žrtvi u prikupljanju i dopremanju karitativne i humanitarne pomoći, lijekova i sanitetskog materijala, hrvatskim braniteljima tijekom Domovinskoga rata. I nakon Domovinskog rata nastavio je pomagati braniteljskim obiteljima, posebice djeci i studentima hrvatskih branitelja, a i svakom čovjeku komu je bila potrebna pomoć.“ (…) „Fra Božo je bio franjevački zaljubljenik u suvremenu umjetnost u kojoj je tražio poseban religijski govor, jer između religije i umjetnosti postoji trajna upućenost, prihvaćanje i napetost…“. Fra Boži je, dodao je, suvremena kultura, a posebice suvremena umjetnost bila „prostor naviještanja Riječi Evanđelja, svjedočenja biblijskog i kristološkog smisla čovjeka i svijeta, izazov i obzorje susreta izgubljene sinergije religijskog i umjetničkog simbola“. „Svoju sklonost i ljubav prema umjetnosti posebice je odjelotvorio kao idejni začetnik i nositelj izgradnje i umjetničkog uređenja kapele sv. Stjepana u Čelebiću kod Livna koja je sagrađena 2003. u spomen na poginule i nestale Hrvate u Drugom svjetskom i Domovinskom ratu.“
U ime djece i studenata iz obitelji hrvatskih branitelja studentica Ana Barun je u prigodnoj riječi kazala: „Dragi naš fra Božo, u ime djece, studenata i obitelji hrvatskih branitelja, od Dunava i Drave do Livna, želimo zahvaliti na iznimnoj tvojoj dobroti i pomoći koje si za nas učinio preko Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Republike Hrvatske i Livanjske zajednice Zagreb. U ratu si pomagao našim očevima braniteljima velikom humanitarnom pomoći, svojim duhovnim i pastoralnim savjetima, a osobito molitvom što im je bilo posebno ohrabrenje u obrani naše Domovine. Dragi fra Božo, hvala ti za nesebičnu žrtvu i veliku ljubav prema djeci i studentima hrvatskih branitelja i neka ti je laka hrvatska zemlja koju si jako volio.“
Nakon sprovoda slavila se sveta misa zadušnica u crkvi sv. Franje Ksaverskog koju su nazočni posve ispunili. Predsjedao je provincijal fra Ivo Martinović, uz njega su bili fra Ivan Paponja, gvardijan, fra Ivan Lovrić, OFM, župnik u Ljubunčiću i fra Jure Šarčević, kapucinski provincijal, a koncelebrirala su trideset sedmorica svećenika, trideset i jedan iz naše Provincije, braća franjevci fra Marko Jukić, OFM i fra Gordan Propadalo, OFM te don Mile Miljko iz Zagreba i vlč. Mato Draganović iz Popovače. Posluživali su naš đakon fra Dario Mican, naša mlađa braća u formaciji i postulanti.


Fra Ivo Martinović je u homiliji između ostalog rekao: „Postoje osobe koje sve promatraju i vrednuju po kriterijima ovoga svijeta i one koje to čine po kriterijima Božjim. U ovim trenucima boli, tuge i razmišljanja o fra Boži i Isusovim riječima iz evanđelja zaustavit ćemo se nad prvim i drugim blaženstvom. U prvom blaženstvu Isus naziva blaženima one koji su siromasi. Mi za siromahe imamo pred očima naše siromahe. No, Isus ne govori o siromasima u socijalnom smislu, o onima koji su u nevolji, bijedi itd. Takvi sigurno nisu blaženi. Isus govori o 'siromasi duhom'. (…) I fra Božo je bio poput siromaha Božjeg koji se u svom životu i radu potpuno predao Bogu i oslanjao na Boga. Iz ljubavi prema Bogu pomagao je siromahe, osobe i obitelji koje su bile potrebne ljudske i Božje pomoći. U drugom blaženstvu Isus govori o ožalošćenima: 'Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!' Mi smo ožalošćeni zbog fra Božine smrti, zbog njegovoga preranog odlaska iz naše sredine. (…) Evanđeoska nam izvješća potvrđuju da je Isus dva put plakao: za prijateljem Lazarom i nad Jeruzalemom jer je odbacio Božju ljubav. Vjerujem da je fra Božo osjećao najveću bol i plač nad Vukovarom, kad je gledao sva stradanja i patnje grada u kojem je kao dijete išao u školu. Iz neizbrisivih djetinjih uspomena i osjećaja po kojima je kao dječak, u nekoliko godina školovanja, srastao s Vukovarom rodila se neraskidiva ljubav ne samo prema tom gradu nego i prema svim stradalnicima Domovinskog rata koje je on posjećivao i kojima je pomagao. Fra Božo im je pomagao i tješio ih kao svećenik, na svoj način, znajući da jedino Bog može utješiti svakoga od nas u našoj nevolji, patnji i boli. I nas u ovoj stvarnosti može utješiti jedino Bog. On je bio i fra Božina utjeha i snaga u njegovoj patnji, trpljenju i križu na bolesničkoj postelji posljednjih tjedana. Isus, siromah Božji i Bog utjehe, neka nas sve utješi u ovoj žalosti i neka nas obogati svojom ljubavlju koju je fra Božo prepoznao i otkrio kao temelj svoga životnog puta. U toj mu je ljubavi prema Bogu i čovjeku, htio bih to posebno spomenuti, poseban primjer i uzor bio sv. Franjo Asiški. Neka ga Bog nagradi za sve dobro što je učinio i neka mu udijeli svoje milosrđe da bude dionik njegove slave. Amen!“


Na kraju svete mise fra Zvonimir Brusač, provincijski tajnik, zahvalio je liječnici prim. dr. Zagorki Boras i osoblju Kliničke bolnice za plućne bolesti na Jordanovcu za njihovu iznimnu skrb i pažnju za vrijeme fra Božina boravka u bolnici posljednja dva tjedna. Zatim je od velikog broja brzojava sućuti koje su primili Provincija i Samostan pročitao poruke o. Srećka Rimca, provincijala karmelićana, vlč. Vinka Delinca, voditelja hrvatske zajednice u Gelsenkirchenu, g. Đure Dečaka, generala pukovnika i predsjednika Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Republike Hrvatske, g. Zvonka Marića, predsjednika podružnice UDVDR-a u Zagrebačkoj županiji, mr. Josipa Horvatina u ime podružnice iste Udruge u Krapinsko-zagorskoj županiji te zajedničku poruku učenika - djece hrvatskih branitelja i djelatnika osnovne škole u Đulovcu. Vlč. Vinko Delinac je u poruci između ostalog napisao: „Vijest o smrti dragog nam fra Bože Rimca duboko je dirnula nas vjernike u župnoj zajednici u Gelsenkirchenu, koju je 11 godina revno, s puno nesebične ljubavi vodio“. General pukovnik Đuro Dečak poručio je da je fra Božo bio „čovjek velikog srca a opet skromnog, koji nam je s puno ljubavi i dobrote pomagao, kako u ratu, tako i sada u miru“ nastavljajući: „Njegovom smrću hrvatski branitelji, ali i svi mi, izgubili smo puno i zasigurno će ostati zauvijek zapisan u našim srcima i mislima“.


Na kraju su se svi nazočni na poziv ksaverskog gvardijana fra Ivana Paponje okupili na susretu i okrjepi u samostanskoj dvorani biskupa Srećka.


Fra Zvonimir Brusač
 

Otvorite galeriju slika