SJEĆANJA: Upomoć! - Krikovi i njihovi odjeci





Slušati iz dana u dan, iz noći u noć, mjesecima dugo, u žiži ratnih zbivanja Hrvatskog Podunavlja, odjeke krikova, upomoć! -, postajala je svakodnevica življenja hrvatskog puka i njihovih njemačkih prijatelja, na njemačkom području gradova: Singen (Hohentwiel) i Stockach, područja Baden, savezne pokrajine B-W. Reakcija, humana, ad hoc, empatijom, suosjećanjima je proboj polučila, i do ušiju i do srdaca, kako pojedinaca tako i skupina ljudi. Napose pak onih, kojima je u zvanju i u pozivu dušobrižništva franjevačke osjetljivosti za potrebe ljudi, gorljivost i potreba i poticaj, konkretno zasukati rukave i pomoći – neodgodivo. Tako se dogodi, da je od nametnutog osvajačkog rata ugroženo cjelokupno stanovništvo Hrvatskog Podunavlja, iznemoglo od poziva: Upomoć! -, odašiljalo pozive na sve strane svijeta. No, niti to nije bilo dosta. Doslovno su provodili u svojoj dogovornosti, odrasliji, roditelji napose, spas od totalnog nestanka, zarobljavanja, ubijanja, slanjem svoje djece, da se spase, bilo gdje, bilo kamo. Trpana su djeca s najnužnijom prtljagom i dokumentima u autobuse, i odvožena u pravcu – Njemačke, bilo preko Franjevačkog samostana, V. Lisinski 3, Osijek, bilo pak preko Njemačko-Austrijskog Saveza, Kapucinska 15, Osijek -, jasno, uz potporu Hrvatske katoličke misije, Singen, napose, njena voditelja, fra Vladimira Ereša, ofm, hercegovačkog fratra. Našlo se kod hrvatskih obitelji, pojedinaca, ljudi, radnika, za tri stotine, njih pristiglih, u Singen, smještaj, kakav-takav, u jeku najžešćih ratnih sukoba u Hrvatskoj. No, ionako oskudni kapaciteti, svi odreda dobrovoljno stavljeni na raspolaganje, dijeleći prostore, vrijeme, mogućnosti, ubrzo se pokazaše nedostatnima za nekih još pedesetak prispjele djece iz ratne zone, Belišća, Valpova, Osijeka, Vukovara…. Prirođenom mu dosjetljivošću i skrbi, pronalaziti mogućnosti u nemogućim društvenim datostima, fra Vladimir Ereš, među mnogima uputi telefonskim pozivom fra Ivanu Milanoviću, franjevcu-trećoredcu (T.O.R.), upravitelju katoličkih župa Wahlwies i Espasingen (NB.! Oba su ova naselja sastavni dijelovi Grada Stockach!), upit s prizvukom: Upomoć! -, nadodajući: Ima li ikakva mogućnost, smjestiti privremeno naprijed navedenu hrvatsku djecu, izbjeglice, negdje u župama, u kojima vodim dušobrižništvo? Odgovorih mu na ovaj upit, da u župnoj kući (Pfarrhaus Wahlwies), ima već nas šestero čeljadi (NB.! Od njih, sada, već pokojni: Marijan, Manda-Dela Paponja, supružnici, starci, Snježana Paponja, kći, umrla, nedavno, u Singenu, u bolnici, 13/14. svibnja 2017.). No, baš se poklopilo vrijeme u kojem je ovaj očajnički poziv dospijevao i do Wahlwies-a, naime, na rasporedu aktivnosti u župi je bila zakazana i službena sjednica Pastoralnog župnog vijeća (njem. naziv: Pfarrgemeinderat, skraćenica: PGR), pa tako u nedostatku vlastite dosjetljivosti, što i kako, dadoh na znanje fra Vladimiru Erešu, da predstoji upravo ova prilika, pa ću kao župnik pod nazivom Razno, u sklopu navedene sjednice spomenuti i zamoliti nazočne za njihovu pomoć, razumijevanje, nama dvojici fratara i svećenika, ujedno dušobrižnika, da oni pokušaju s nama dvojicom podijeliti zajedničke nam muke, kako pomoći oko zbrinjavanja nezbrinute djece, koja se već tjedan dana nalaze smještena u jednom vagonu na Glavnom kolodvoru (njem.: Hauptbahnhof Singen) u Singenu, očekujući ili pak ne isključujući mogućnost, da budu opet vraćena natrag, odakle su pred ratnim strahotama uklonjena, dakle, u - pakao! Vidno sam osobno, i kao Hrvat, i kao fratar i kao svećenik, pred svima nazočnima prenio u riječ, glas, ono što je postalo mojom svojinom, preuzetom od fra Vladimira Ereša i hrvatske djece, izbjeglica, a riječju, tjeskoba. Predsjednik PGR-a, Johann Lehmann, civilna osoba, roditelj, suprug, vjernik, u ime sviju nazočnih je samo na kraju sjednice rekao: Herr Pater Milanović, innerhalb 24 Stunden kriegen Sie von uns diesbezüglich eine Rückmeldung. (Hrvatski: Gosp. Pater Milanović, u roku od 24 sata, dobit ćete od nas povratnu informaciju.) Tako i bi. Međusobno su se svi oni dogovarali i dogovorili, sasvim konkretno, na osnovu dostupnih informacija o pojedinoj hrvatskoj djeci (NB.! Svi su imali tadašnje važeće osobne isprave, putovnice, a u osobnoj pismohrani se nalaze preslike, dozvolom dekana, nakon što je uslijedila primopredaja župa, 31.08.1992., po dekanu Bernhard-u Maurer-u, Radolfzell; korištenje istih podataka u cijelosti nema potrebnu, policijskih organa, dozvolu, jer nije ni tražena. M.op.! ), gdje se nalaze, gdje ih mogu podići, dovesti ih u svoje obitelji (njem. naziv: Gastelernfamilien der Kroatischen Kinder), da bi kod njih dobili sveukupni smještaj, ujedno bolesničko osiguranje, a na osnovu putovnica i da budu prijavljeni na Prijavnom uredu mjesta/Meldeamt. Oduševljenje me obuzelo, itekakvo! Kakva spremnost! Kakva izvedba! Kakva osjetljivost! Kakvo suosjećanje! Rado telefonskim pozivom fra Vladi Erešu, saopćivši mu ishod sjednice PGR-a, dadoh sebi osobno oduška. I on, fra Vlado, je zahvalan – do neba, kako spontano reče. Smještajem po obiteljima i u prostorijama Pestalozzi-Kinderdorf u Wahlwiesu, riješen je jedan problem. Veliki. No, što i kako provoditi vrijeme za boravka ovdje, ostao je izazov, kojeg je trebalo što hitnije riješiti. Prostorije župnog pastoralnog centra „St. Josef Pfarrzentrum“, župnik je uz pristanak Ekonomskog/Stiftungsrat i Pastoralnog vijeća župe/PGR, stavio na raspolaganje i korištenje oblikom i nazivom „Škola i nastava u izbjeglištvu“, pod vodstvom, gđe Nade Nižetić, nastavnice, koja je i došla s hrv. djecom, u pratnji, a preuzela je i nadalje voditi skrb oko njih, nastavom u dvije skupine, radnim danima, i prije podne i popodne. Ovdje navodim, skraćeno, neke od sudionika: Č. Davor (1983.), K. Ivan (1979.), F. Rosvita (1979.), Bistrinci; B. Livio (1977.) Belišće, R. Filip (1981.), Belišće, R. Lena (1987.), Belišće, N.N., L. Marko (1984.), Valpovo, M. Sanja (1978.), Valpovo, M. Davor (1979.), Valpovo, M. Josip (1984.), Valpovo, K. Manuel (1983.), Belišće, T. Domagoj (1981.), Osijek, T. Danijel (1980.), Vukovar-Borovo Naselje, B. Danijel (1978.),Osijek-Gat, Š. Danko (1980.),Valpovo, M. Branimir (1978.), Belišće, P. Danijel (1979.), Petrijevci, K. Branimir (1978.), Belišće, P. Ivana (1980.), Valpovo, M. Daniel (1978.), Bistrinci, E. Mirela (1978.), Bizovac, M. Ana (1986.), Bizovac, S. Tesa (1984.), Valpovo, M. Mirko (1980.), Valpovo, Ž. Željko (1979.), Belišće,… (Podatke o naprijed navedenima posjedujem u osobnoj pismohrani ili arhivi, a drugi, kojih još ima, ne posjedujem. Nažalost! U zagradama je unesena godina rođenja.) Zbrinjavanje i skrb navedene djece je izravno djelo, kršćanskim nazivom, milosrđa, karitasa, a u društvenoj uporabi ide uz bok nazivu humanost na djelu, u franjevaca-trećoredaca pak i nazivom: odgovorni bratsko-sestrinski zauzeti odnos u ime Isusa Krista, našega brata, koji je sve u svome životu dijelio sa svima ljudima, a po darovima svoga Duha, svima nama, kojeg danas svojim životima svjedočimo, dijeleći s potrebitima sve čime raspolažemo, stoljećima duge naše nazočnosti u životu hrvatskog naroda i u njemu – Crkve, te naravno i mjesne, ove u Belišću. Ovaj naprijed navedeni skraćeni opis (NB.! Dulji, cjelovitiji, je još u čekanju objelodanjivanja, u PDF-formatu.) - događanja se odvijao u vremenu od konca mjeseca studenoga, godine 1991., a poklapa se s obranom Vukovara i s tragedijom Vukovara, padom u ruke osvajača, pa do organiziranog autobusima povratka, natrag, u Hrvatsku, četvrtaka u tjednu, 20. veljače 1992.
Pored udomitelja, koji zaslužuju trajnu, njegovanu zahvalnost za iskazano milosrđe, zaslužuju priznanje i zahvalnost mnogi pojedinci i skupine, dobročinitelji, bez kojih ovaj i ovakav pothvat ne bi bio izvediv. Povodom dvadeset i pete obljetnice spomena vrijednog pothvata, dobro je i na ovakav skromni način prisjetiti se nedavne naše mučne prošlosti. Tko je i kako sebe u njoj doživljavao, vidio, na koži osjećao, zna svaki za se. Ovdje je samo želja, ne prepustiti zaboravu dobročinstvo dobročinitelja. Sve pak uz bok onoga što se događa u dnevnom životu, sada, pa i aktualnošću pod nazivom: VII. Dani franjevaštva u Belišću. Iz nekoć doživljenog izgnanstva, nastalo je ekumensko zajedništvo, naslijeđe, nazivom Franjevačko zajedništvo/Franziskanische Gemeinschaft vor Ort, koje i nadalje pokušava živjeti nešto od onoga što je bio kruh naš svagdanji, a u sklopu aktualnih zbivanja zadnjih godina oko „izbjeglica“, izbjeglica (bez navodnika!) iz ratnih područja, Sirije, Iraka, Afganistana,…,diljem Europe, blizina nas s njihovom situacijom povezuje. Srdačnost nas povezuje s onima koji izvode program Dani franjevaštva u Belišću, a „Mir i dobro! „ neka nas sve zajedno prate.

Fra Ivan-Garan Milanović-Škrapo, TOR
Bietingen-Thayngen-Stockach, 27. rujna 2017.
 

Otvori dokument