Šesta nedjelja kroz godinu, B





Šesta nedjelja kroz godinu, B
Lev 13, 1-2.45-46
1Kor 10, 31- 11,1
Mk 1, 40-45

Budi čist!

Društveni odnosi, koji se također nalaze i unutar religijskih zajednica te se često prožimaju, utemeljeni su na određenim pretpostavkama, zakonitostima, stereotipima i – nažalost – predrasudama. Crkva je – kao društvo – uređena na drugačijim principima, u njoj vrijedi zakonitost ljubavi i pravednosti, Crkva ne isključuje, ne dijeli, ne marginalizira niti označava čovjeka. Barem bi tako trebalo biti! Naši međuljudski odnosi, naši društveni odnosi, ukoliko smo vjernici i ukoliko smo Crkva, trebaju se dati voditi tim principom. No, što je to što čovjeka često isključuje iz zajednice ljudi, iz Crkve i društva? Što to čovjeka onesposobljuje da sudjeluje u društvenom i religioznom životu? I, što to čovjeka može vratiti u zajednicu ljudi, vratiti mi mjesto i dostojanstvo?
Židovi su imali strogo propisane zakone religioznog i socijalnog uređenja svoje zajednice. Zakoni su se temeljili na Dekalogu i Savezu koji su Židovi sklopili s Bogom. Uz Dekalog, postojalo je još nekoliko stotina odredbi zakona koji su uređivali ljudski život i suživot u društvu. Jedan od njih čitamo danas u knjizi Levitskog zakonika. Čovjeka koji je obolio od kožne bolesti, nakon što se pokaže svećeniku, izopćuju iz zajednice ljudi, označavaju ga kao nečistoga i nepodobnog za suživot unutar zajednice. Bolest je u Starome zavjetu manifestacija grijeha, a čovjek kojemu se – kao u prilici gubavca – bolest pokazivala, bio bi proklet od Boga, napušten, zapravo zarazan i tjelesno i duhovno. I tu se pojavljuje trostuka bol kod oboljeloga: pored toga što je tjelesno onemoćao ili što je onesposobljen, mora biti i osamljen, izopćen, postaje društveno nepogodan, a na savjesti nosi teški teret – često i neznanoga – grijeha koji ga je razriješio njegova čovještva.
Takvi zakoni – možda izrečeni drugačijom simbolikom – još uvijek vrijede u svijetu. Kolike ljude susrećemo s pogledom punim prijezira, kolikima okrećemo obraz, a kolike tek ljude i sami izopćujemo iz svoje sredine radi duhovnih, duševnih ili tjelesnih oboljenja ili nesposobnosti? Ono što čovjeka udaljuje od zajednice vjernika jest grijeh – ali grijeh nije nepopravljiv, čovjeku se može pružiti ruka pomirenja i oproštenja. Ono što čovjeka isključuje iz društva jest njegov krimen, djelo protiv pravednosti – ali i ono se može popraviti, čovjek se može obratiti i popraviti nepravdu i zlo koje je učinio. Ono što čovjeka onesposobljuje da sudjeluje u religioznom i društvenom životu zajednice – e pak to je drugi čovjek – onaj koji će suditi, koji će se bojati drugoga, koji će skrivati pogled od čovjeka u bolima i koji će izbjegavati mjesta na kojima se nalazi ljudska bol – skrivajući tako sebe od straha da ne oboli, da „ne ogubavi“, da se ne susretne s ljudskom slabošću. Čovjek čovjeku uglavnom ne daje novu šansu, ne pruža priliku za „drugi“ – novi život.
Isus daje drugačiji pogled na ovu stvarnost kojom je obilježeno naše društvo, društvo Europe – koje pored sloboda koje naviješta, žestoko isključuje i diskriminira. Evanđelist Marko pripovijeda kako Isusu dolazi gubavac, klekne pred njega i zamoli ga. Već sam pristup gubavca čistome – zdravome čovjeku, bio je prekršaj u židovskom zakonu. „Ako hoćeš, možeš me očistiti!“ – molba je gubaca, koji ima vjeru u Isusa, ima povjerenja, a opet Isus ostavlja da učini „kako želi“. I gubavac ne traži ozdravljenje, ne traži oproštenje – Isusova osoba još nije otkrivena u tijeku pripovijedanja evanđelista Marka, već traži da bude čist, da se može vratiti u zajednicu ljudi, vratiti se u mjesto svoga boravka i življenja, u mjesto svoga dostojanstva. Isus ga – opet protiv židovskog zakona – dotiče i zapovijeda „Hoću, budi čist!“. Premda je dobio zapovijed da nikome ne govori ništa, nego da se sukladno odredbi zakona prvo pokaže svećenicima, da bi dobio meritorno svjedočanstvo da je čist i da se može vratiti u svoju zajednicu, ozdravljeni odlazi svjedočeći što mu je Bog po Isusu učinio. Ozdravljeni, iako je prekršio Isusovu zapovijed, dobiva natrag svoje mjesto u društvenoj i religijskoj zajednici, ali postaje i svjedok Božjega milosrđa. Jer samo je Bog bio moćan ozdraviti bolesnoga od gube, a očišćenje je bilo i znak oproštenja grijeha. Samo je Bog moćan čovjeku vratiti dostojanstvo preko svih ljudskih ograničenih predrasuda, stereotipa i umišljenosti. Marko zaključuje ovaj izviještaj opisujući da je sada Isus morao izbjegavati gradove, te da je boravio na samotnim mjestima. Zapravo, Isus je pustio da se glas o Božjem kraljevstvu koje je nastupilo pronese po novim svjedocima i novim vjernicima.
Jedino Bog, po svojem milosnom dodiru može čovjeku vratiti dostojanstvo izgubljeno grijehom, vratiti mogućnost života i rada izgubljenu bolešću, vratiti mjesto u zajednici ljudi izgubljenu ljudskom slabošću i ograničenošću „bližnjih“. Kada Isus dotakne čovjeka, kada mu kaže „Budi čist!“ – samo tada čovjek može iskusiti snagu Božjega milosrđa i ljubavi. Ali tada, ne ostaje šutjeti skrivajući svoju i Božju tajnu. Tada čovjek postaje svjedok, postaje onaj koji donosi Radosnu vijest onima koji su izopćeni, usamljeni, bolesni, obilježeni zbog svoje ljudske slabosti ili nedostataka; tada čovjek ne osuđuje, ne boji se, ne izopćuje, ne prekriva lice pred onima koji su u potrebi Božje i čovječje ljubavi…
Svima nam je danas pitanje: jesmo li susreli Isusa koji nas čisti od naših ljudskih uskogrudnosti i sebičnosti; jesmo li ga upitali da nas očisti od naše malenosti; jesmo li čuli i osjetili njegov dodir milosrđa? Oni koji jesu – oni izgrađuju Crkvu, Božju obitelj i Božje društvo utemeljeno na ljubavi i milosrđu. Amen.

KK