Prva korizmena nedjelja





Post 9, 8-15
1 Pt 3, 18-22
Mk 1, 12-15

Da napredujemo i spoznaji Isusa Krista i u životu slijedimo njegov primjer

 

Korizma nije vrijeme u kojem ćemo se odricati radi odricanja, činiti pokoru javno i dičiti se da smo se nečega odrekli. Korizma ima svoj cilj, smisao, svoj izvor u Kristu. U prvim stoljećima Crkve korizma je bila vrijeme neposredne priprave za sakrament krštenja kojim se sklapao Savez s Bogom, savez vjernosti i odanosti, savez vječnoga života. I danas se diljem svijeta katekumeni pripremaju primiti ovaj sakrament, a mi već kršteni u korizmi se obraćamo od svega čime smo bili nevjerni Bogu, čistimo i oslobađamo od okova navezanosti na sebe i svoje vlastite prohtjeve i tako otvaramo milosti Božjoj koja nas iznutra čisti i čini spremnima da u vazmenoj noći sa čitavom Crkvom potvrdimo svoj krsni savez s Bogom. Krštenjem smo postali kršćani, dionici kraljevstva Božjega koje već sada postoji i djeluje među nama, a korizmenim obraćenjem i pokorom zadobivamo one kvalitete koje se traže da bi postali dionici toga kraljevstva: obraćenje i vjera evanđelju.

Savez je jedna od ključnih tema staroga Zavjeta. Bog sa svojim narodom sklapa Savez – ugovor vjernosti u kojem se obvezuje na milosrđe prema čovjeku a od čovjeka traži vjernost. Pošto je Bog – zbog čovjekove tvrdoglavosti i grješnosti – bio na zemlju pustio potop u kojem je spašen samo pravedni Noa i njegova obitelj i dio stvorene prirode, Bog s čovjekom sklapa savez. Obećava Bog da neće više nikada na zemlju pustiti potop da je uništi. Znamen toga saveza je duga, koja će i Boga i čovjeka podsjećati na obećano. Potop, Noa i Savez slika su onoga što će Bog izvršiti u punini vremena, u svome Sinu Isusu Kristu. Bog doista vidi sve što čovjek čini, i jako je strpljiv s nama. Ali nas želi osloboditi svih grijeha i sačuvati, jer nas je iz ljubavi stvorio. Tako je savez čin ljubavi Božje prema čovjeku, ugovor s čovjekom koji i danas sklapa. Vode potopa uništile su sve što je Bog iz ljubavi stvorio, i Bog je obećao to više nikada ne učiniti. A voda krštenja uništava grijeh koji je čovjeka učinio smrtnim, a čovjeka čisti i daruje mu život koji ne prolazi.

O tome piše i apostol Petar u svojoj prvoj poslanici. Krist je umro za naše grijehe, on pravedan za nas nepravedne, i time nas je priveo Bogu. Zalog toga je krštenje, koje Petar predstavlja kao molitvu za čistu savjest upravljenu Bogu. Jer po krštenju nas Bog spašava, po uskrsnuću Krista kojim je njemu pokoreno sve stvoreno. Upravo čista savjest ono je što Bog od nas traži, naša strana Saveza: da pred njim budemo čisti i bez mane. A čistimo se u muci prolivenom krvlju Isusa Krista. Krist nas spašava po vodi krštenja, po svojoj muci i smrti koja je otkupila i one koji su u tami čekali otkupljenje, zarobljeni zbog svoje nepokornosti od vremena potopa.

Markovo evanđelje donosi kratki izvještaj o Isusovoj četrdesetodnevnoj kušnji u pustinji. Duh Sveti Isusa je nagnao u pustinju u kojoj je proveo četrdeset dana, a Sotona ga je iskušavao. Boravio je sa opasnim zvijerima, a anđeli su mu služili. Isus je kao čovjek pošao u pustinju gdje je u iskušavanjima Sotone trebao ojačati svoju vjernost Ocu. Zvijeri i anđeli oko njega znak su opasnosti koja ga je u pustinji snalazila, ali i blizine Božje koja ga nije napuštala. Kristov boravak u pustinji put je svakog vjernika. Upravo je korizma vrijeme kad ćemo se povući u pustinju, daleko od svojih navika i svega čime smo bili okovani – doslovce poći gdje nema ničega. U pustinji je prisutan i Sotona kao onaj koji čovjeka iskušava, nudi sve ono što je za oči zamamno, za mudrost poželjno, želeći tako čovjeku dati ono što mu kao nedostaje. Ali put čovjeka u pustinji, unatoč iskušenjima nije da podlegne požudi tijela, požudi očiju ili oholosti života, nego da se toga oslobodi, da se očisti. Pustinja je i mjesto opasnosti, blizine zvijeri, odnosno svega onoga pod čime bismo mogli podleći i tako izgubiti život. Ali pustinja je i mjesto gdje čovjeku služe anđeli, blizine Božje, jer Bog prati svaki korak svoga ljubljenoga djeteta i neće dopustiti da mu išta naudi. Bog ondje gleda i naše napore da se odupremo Sotoni, požudama i grijesima i on sam svjedoči našoj vjeri i hrabrosti. Naš put kroz pustinju u korizmi, poput puta Isusa Krista mjesto je i vrijeme u kojem se čistimo da bismo mogli obnoviti Savez krštenja, da bismo mogli, poput Isusa Krista primiti poslanje.


Isus je poslije kušnje počeo propovijedati. Marko naglašava da je Ivan Krstitelj predan, a time želi reći da je prošlo vrijeme navještanja i da je nastupila punina vremena. Isus je sad spasenje prisutno na zemlji. On i poziva: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“.


Upravo je ovo put korizme svakog kršćanina: poput Isusa poći u pustinju i očistiti svoju savjest, obratiti se i povjerovati evanđelju. Da bismo tako obnovili svoju pripadnost kraljevstvu Božjemu, da bismo i sami poput Isusa postali navjestitelji toga kraljevstva. Amen.

KK