Provincija franjevaca trećoredaca glagoljaša







Provincija franjevaca trećoredaca glagoljaša sa sjedištem Provincijalata u Zagrebu ima dugu više stoljetnu povijest. Sv. Franjo Asiški nadahnuo je svojim životom i primjerom življenja po Evanđelju tri duhovne zajednice. Prvi franjevački red koji danas ima tri različite grane koje obdržavaju isto pravilo: Franjevci Mala braća, franjevci konventualci i franjevci kapucini. Drugi red klarise, sv. Klara Asižanka Franjina suvremenica s pravom osnovateljica reda. Treći red koji se dijeli na samostanske redovničke zajednice i na bratstva franjevačkog svjetovnog reda u svijetu. Treći samostanski red sastoji se danas od dvadesetak muških zajednica (redova) i preko četiri stotine (Kongregacija) ženskih redovničkih zajednica. Hrvatska provincija franjevaca trećoredaca glagoljaša vuče svoje korijene iz vremena sv. Franje Asiškoga. Sam sv. Franjo pripadao je redu pokornika u svijetu i iz toga njegova početnoga pokorničkog života nastale su spomenute redovničke zajednice prvi, drugi i treći red i sljedbenici u svijetu. Prve sigurne podatke o postojanju sljedbenika sv. Franje u trećem redu kod nas imamo 22. studenoga 1235. godine u Zadru. Godine 1251. spominju se u Zadru eremite sljedbenici sv. Franje međutim ne možemo zacijelo govoriti o organiziranom samostanskom životu, franjevaca trećoredaca, sljedbenika sv. Franje u muškim redovničkim zajednicama u 13 stoljeću, premda postoje indikacije da je bilo ženskih redovničkih redovničkih zajednica. Prve sigurne arhivske vijesti o postojanju franjevaca trećoredaca, redovnika samostanaca, imamo u Splitu početkom druge polovice 14. stoljeća. Zatim u Zadru franjevci trećoredci poslužuju bolesne u nekoliko hospicija - leprozorija u drugoj polovici 14. stoljeća. Iz druge polovice četrnaestoga stoljeća postoji i prikaz redovnika pokornika ugraviran na raci sv. Šime 1380. godine. Krajem 14. i početkom 15. stoljeća postoji nekoliko manjih zajednica franjevaca trećoredaca na području zadarske nadbiskupije: sv. Ivan pokraj Zadra, eremitorij uz crkvu sv. Križa na samom ulazu u grad Zadar, eremitorij kod crkvice Majke Božje izvan Zadra i kod crkvice sv. Lazara tj. sv Duha u predgrađu Zadra. Zatim u prvoj polovici 15. stoljeća ima nekoliko trećoredskih eremitskih staništa na širem području Zadra na otocima; Ugljanu kod crkvice sv. Grgura, na otočiću Školjiću prve sigurne vijesti o trećoredcima na Ugljanu i na Školjiću imamo 1426. godine. Krajem prve polovice 15 stoljeća u području Zadra je i sv. Mihovil na Zaglavu na Dugom otoku, mala redovnička zajednica nalazila se i na otoku Ižu. Kao što su se franjevci trećoredci organizirali oko glavnog mjesta pojedine pokrajine u Italiji, Njemačkoj tako su i kod nas, Zadar je postao centralni samostan u kojem se nalazi Uprava pokrajinska tzv. Provincija i zato Provincijalat. U drugoj polovici 15. stoljeća povezani su sa zadarskim sv. Ivanom redovničke zajednice s područja Cresa, Krka, Istre, Raba zatim samostani u neposrednoj blizini Zadra kao i samostani južno do Šibenika. Službenu potvrdu o postojanju Provincije imamo sa strane crkve 1473. godine. Da li su kuće trećoredaca nastanjenih na Visu (1463.g.) u Jajcu (1497. g), u Omišu (1515. g.) bile povezane s kućom maticom Provincijalatom u Zadru, nemamo sigurnih potvrda. Svakako u prodiranju turskom u prvoj polovici 16. stoljeća barem tri kuće (samostana) su bile zatvorene. A redovnici godine 1579. šalju pismenu molbu na Svetu Stolicu i ističu da su oni to jest njihovi predšasnici zdušno radili i na području tada okupiranom od Osmanlija. Od samih početaka organizacije franjevci trećoredci upotrebljavali su glagoljicu i staroslavenski jezik u službi Božjoj i od tuda do najnovijih dana nose časni naslov „Glagoljaši“.    

Dapače možemo reći i prvi put naziv glagoljaši „glagolae“ upotrijebljen je godine 1483. za franjevce trećoredce na Prvić luci u šibenskoj biskupiji. Krajem 16. stoljeća počima se sve očituje raditi na ujedinjenju redovnika franjevca trećoredaca glagoljaša u Dalmaciji i Istri s drugim franjevcima trećoredcima povezanim s generalnom upravom u sv. Kuzmi i Damjanu u Rimu. Do pravnog ujedinjenja franjevaca trećoredaca glagoljaša u Dalmaciji i Istri s drugim trećoredcima s generalom na čelu u Rimu došlo je 1602. godine. Zajednica je napredovala i brojčano tijekom 15. do pred kraj druge polovice 18. stoljeća, kada radi raznih političkih i društvenih zbivanja i previranja dolazi do stagnacije i do većih teškoća. Državne vlasti kontroliraju i upliću se u čisto redovnički život i na taj način redovništvo gubeći samostalnost u društvu gubi svoju društvenu ulogu. Zajednica je početkom 19. stoljeća izgubila i nekoliko samostana kao što su Vižinada, Novigrad, Kopar u Istri. Zatim zatvoreni su samostani u Osoru, Porozini i Rabu. Preostali samostani oskudjevali su brojem redovnika, ali su u drugoj polovici 19. stoljeća brojčano ojačali. Kroz cijelo ovo vrijeme vrijedno je naglasiti bilo je i istaknutih članova zajednice koji su se bavili: posluživanjem bolesnih, pisanjem i prepisivanjem, organizacijom zajednice, izgradnjom i građevinskim pothvatima, produbljenim duhovnim životom i raznih drugih profila koji zaslužuju i više od spomena. Ovdje ćemo spomenuti samo neke: o. fra Fabijan, fra Petar Bogdanić, fra Stjepan eremita, franjevci trećoredci glagoljaši u Zadru krajem 14. stoljeća. U 15. stoljeću uz fra Martina zaslužan je za obnovu i organizaciju života u zajednici otac fra Matej Mastilić Bošnjak. Vrijedni su spomena fra Šimun Klimantović, fra Stjepan Belić, fra Blaž Šibenčanin, lektor, otac fra Pavao Galić, profesor, fra Martin Knežić javni bilježnik i drugi redovnici s kraja i početka 15. i 16. stoljeća. Kao uzorni svetački lik nije istražen fra Marin Rabljanin s kraja 15. i početka 16. stoljećaOvdje ćemo samo navesti nekoliko redovnika koji zaslužuju spomen i svestraniju obradu i istraživanje kao što je: fra Mihovil Nižić (+ 1622.), fra Petar Bolmarčić (+ 1794.), fra Toma Pletikosić (+ 1699.), fra Antuna Juranića (+ 1799.), fra Matej Šešelja (+ 1777.), fra Ivan Šešelja (+ 1705.), fra Karlo Radić (1769.), fra Ivana Crvarić (1764.), fra Ivan Caretić (+ 1695), fra Pavao Galić (+ 1678.), fra Benedikt Mihaljević (+ 1855.), fra Josip Dujmović (+ 1884). U dvadesetom stoljeću sigurno su zaslužili ući i u biografske leksikone: fra Stjepan Ivančić (+ 1925.), Fra Danijel Zec (+ 1935.), fra Pijo Dujmović (+ 1935.), fra Stanko Dujmović (+ 1940.), fra Leonard Josip Tandarić (+ 1986.), fra Nikola Gregov (+ 1990.), fra Dinko Filipi (+ 1989.), fra Srećko Badurina ( + 1996.), kao i mnogi drugi redovnici koji su se isticali svetačkim, kreposnim življenjem a neki i mučeničkim svjedočenjm za vjeru i domovinu: otac fra Stjepan Sorić (+ 1968.), fra Dinko Burić (+ 1993.), fra Roko Sorić (+ 1987.), otac fra Petar Turkalj (+ 1948.), otac fra Rudi Jerak (+ 1994.), fra Josip Baričević (+ 1947.), otac fra Karlo Prendivoj (+ 1987.), i brojni drugi koji su nam prenijeli dragocjeni amanet vjere, kulture i ljubavi prema Bogu i rodu. Gubitkom samostana u priobalnom dijelu Hrvatske, dvadesetih godina 20. stoljeća zajednica otvara nove samostane na jugu i u unutrašnjosti Hrvatske: (1899.) Sv. Ante u Hercegnovom, (1923.) sv. Franjo Ksverski Zagreb, (1938.) sv. Josip u Splitu, (1937.) samostan Krista Kralja u Ogulinu. U drugoj polovici 20. stoljeća zajednica se jako angažirala na pastoralnom planu preuziamnjem novih župa i otvaranjem novih samostana: (1966.) Sv. Josip Radnik Belišče, (1976.) sv. Franjo Pehlin na Rijeci, (1974.) sv. Benedikt u Kloštru Podravskom, (1965.) sv. Leonrado u Kotarima kod Samobora, bl- Alojzije Stepianac u Ogulinu. Redovnici su posluživali i po desetak godina pojedine župe u raznim biskupijama: župu Sali na Dugom otoku, Brbinj na Dugom otoku, župu sv. Roka u Bibinjama, sv. Ivana Krstitelja u Tounju preko četrdeset godina. Vrijedan je spomena i rad u raznim crkvenim područjima djelovanja u Domovini gdje su se redovnici i cijela zajednica s ljubavlju žrtvovala; župske misije, duhovne obnove, duhovne vježbe i razne druge duhovne djelatnosti.Spomena vrijedan je i interes zajednice prema iseljenoj braći. Tridesetih godina prošlog stoljeća nekoliko redovnika svećenika pastoralno su djelovali do pred kraj stoljeća u (USA) Americi. Šezdesetih godina desetak svećenika redovnika prihvatilo je rad u hrvatskim misijama u Evropi vodeći brigu o našim iseljenicima. U drugoj polovici dvadesetoga stoljeća više redovnika svećenika bili su profesori na raznim gimnazijama u Hrvatskoj kao i profesori na Fakultetima i Višim Učilištima. Iz ovog kratkog povijesno nabacanog materijala, čini se da zajednica zaslužuje solidno obrađenu povijest koja može biti nadahnuće mladima da prihvate vrijedne duhovne novine i obnove zdravu tradiciju koja je nadahnjivala i prožimala kulturnu glagoljašku i duhovnu redovničku prošlost.

U provinciji je trenutno 67 svečano zavjetovanih fratara, 2 bogoslova, 3 novaka i 4 sjemeništarca