Preminula Emilija Jovanovac





U bolnici u Rijeci je 12. kolovoza 2017. u 61. godini života iznenada preminula Emilija Jovanovac, rođ. Kozarić, majka našeg brata fra Mateja Jovanovca.

Rođena je 5. travnja 1956. u Konjicu, u Bosni i Hercegovini. Godine 1963. doselila se s roditeljima i bratom Draganom u Vinkovce. Tu je završila osnovnu školu i srednju ekonomsku školu te se zaposlila i radila kao trgovkinja. U kršćanskom braku s Pavom Jovanovcem, koji je sklopila 1982. u Vinkovcima, rodila je, odgojila i podigla petoricu sinova: Ivana, Mateja, Hrvoja, Marka i Luku. Dom obitelji Jovanovac bio je uvijek otvoren svima. To je iskustvo posebno imao njihov susjed Dinko Sivrić koji je prerano ostao bez majke i često kod njih boravio. Znao je reći da je šesti sin u njihovoj obitelji, a pokojnu je Emiliju smatrao svojom drugom majkom. Supruga i majka Emilija je za sve koje je susretala imala vremena i lijepu riječ. Posljednjih desetak godina provela je u Rijeci njegujući teško bolesnu suprugovu pomajku, pomažući joj i u njezinu životu po vjeri i, posebno, u primanju sakramenata. U molitvi i euharistiji nalazila je snagu za život u obitelji, za odgoj djece, za mnoge zadaće i dužnosti koje su stajale pred njom, uvijek spremna više se brinuti za druge nego za sebe.
Sprovodnu misu s posljednjom preporukom i oproštajem, u nazočnosti tijela pokojne Emilije, predvodio je provincijal fra Ivo Martinović 16. kolovoza u župnoj crkvi sv. Nikole, biskupa, u Vinkovcima. Uz fra Mateja i župnika Stjepana Podboja koncelebrirali su dominikanac fr. Mate Kolak, fra Matejev kolega sa studija u Rimu i jedanaestorica braće svećenika iz svih regija naše Provincije. Sudjelovali su i naši bogoslovi fra Dario Mican, fra Mirko Mišković i fra Josip Dolić iz Zagreba te novak Anto Lukenda iz Krka. Uz supruga Pavu i sinove, brata Dragana i rodbinu bili su prisutni i mnogi župljani, prijatelji i znanci koji su došli i na sprovodnu misu u crkvi i na obred pokopa na groblju.
Provincijal je u prigodnoj homiliji između ostalog poručio: „Vjera je dar i povjerenje u Boga. To možemo izraziti slikom djeteta i majke. Kao što se dijete s povjerenjem baca u zagrljaj majci koja ga prima raširenih ruku jer mu daje mu sigurnost i ljepotu života, tako je i vjera potpuno povjerenje u Boga. Vjerujemo da Bog vodi i upravlja našim životom, stavljamo svoj život u njegove ruke. Tako je svoj život živjela i naša pokojna sestra Emilija, vjerujući Bogu i stavljajući svoj život u njegove ruke. (…) Zahvaljujemo za majčinsku ljubav naše pokojne sestre koju je s poniznim srcem, predanjem, žrtvom, osmijehom i križem utkala u život svoje djece, obitelji i drugih ljudi, a posebno na vjeri koju im je prenijela i iz koje se rodilo jedno svećeničko i redovničko zvanje našega fra Mateja. To je najveći dar koji je ona dala Bogu, Crkvi, našoj zajednici i narodu.“
Prije posljednje preporuke i oproštaja pročitane su riječi g. Dinka Sivrića, za kojega se ona posebno brinula kad je kao dijete ostao bez majke. On je, između ostalog, poručio: „Imao sam čast od malih nogu biti u blizini Vas i Vaše obitelji. Veselje, sreća, radost, spremnost na pomoć drugima… bilo je i ostaje obilježje Vašeg doma. Primili ste me u dom kao vlastito dijete te često znali reći da sam Vaš šesti sin. Svakako se slažem s tim jer ste mi bili druga majka. (…) Svjedokom sam da ste svakodnevno molili za sve nas te da Vam je vjera bila najvažnija u životu. (…) Neka Vam Bog podari vječni mir i nagradi za sva dobra djela koja ste činili za svoga života!“
Zatim se svima obratio i sin, redovnik i svećenik fra Matej. Istaknuvši majčinu dobrotu i susretljivost prema svima i prisjetivši se slavlja mlade mise u istoj crkvi rekao je: „To je bio najsretniji događaj u mojem i njezinu životu. Često mi je govorila kako se molila da joj jedan sin postane svećenik. Bila je sretna kad joj se ta želja ispunila.“ Zatim je dojmljivo posvjedočio da se u tuzi, boli i zbunjenosti, nakon što ga je vijest o iznenadnoj majčinoj smrti zatekla u dalekoj Australiji, molio Isusu da mu „kaže, poruči bilo što“. I Gospodin je, kazao je fra Matej, uslišao njegove molitve. Prije putovanja u Hrvatsku jedna ga je majka, rekao je, hrabrila svjedočeći o svom iskustvu kliničke smrti i osjećaju blaženstva koje je s tim bilo povezano te mu, s uvjerenjem da je njegova majka u blaženom zajedništvu s Bogom, predala dar-kuvertu na koju je napisala riječi iz Psalma 73: „Odsada ću uvijek biti s tobom, jer ti prihvati desnicu moju: vodit ćeš me po naumu svojem da me uzmeš u slavu svoju. Koga ja imam u nebu osim tebe?“ Pročitavši te retke fra Matej je nastavio: „Prekrasni su ovo redci. U Bibliji ima oko sedam tisuća i devetsto redaka. A ja sam na kuverti našao upravo ove retke. Vjerojatno bih samo pročitao i spremio u džep ove riječi da u njima nije bilo nešto posebno. Upravo su te riječi, naime, bile i geslo moje mlade mise, riječi koje je moja majka voljela možda i više nego ja; uvijek ih je nosila sa sobom i s radošću me na njih podsjećala, uvijek je sa sobom imala sličicu s moje mlade mise na kojoj su bile upravo te riječi. Ako bih po nekim riječima prepoznao svoju majku bile bi to upravo te riječi. Za mene to je bio njezin potpis. Isus mi je tako poručio da će moja majka uvijek biti s njim i sa mnom. Ali na taj način i sa svima nama, sa svojom obitelji, s onima koji su je poznavali i voljeli. Bio sam zahvalan Isusu što je odgovorio na moju molitvu. Stoga poručujem svom ocu i braći da se, kad bude teško zbog njezina odlaska, sjete da je majka našla bolje mjesto u kojem će uvijek biti s nama.“

Na kraju je fra Matej zahvalio svima nazočnima, posebno provincijalu, župniku, braći redovnicima i svima koji su pomogli u pripremi oproštaja.

Nakon sprovodne svete mise obred pokopa je na gradskom groblju u Vinkovcima vodio fra Matej uz asistenciju provincijala fra Ive Martinovića, fra Ante Garića i provincijskog tajnika fra Zvonimira Brusača.

(Z. B.)