Predavanje i izložba o Zlatku Šulentiću





 U Samostanu sv. Franje Ksaverskog u Zagrebu profesorica povijesti umjetnosti Lidija Klobučar iz Gline održala je 4. prosinca 2018. predavanje o životu i djelu hrvatskoga slikara Zlatka Šulentića (Glina, 1893. ‒ Zagreb, 1971.). Bilo je nazočno više od pedeset zainteresiranih poštovatelja našega poznatog slikara. U toj je prigodi u samostanskoj dvorani otvorena i njezina izložba na istu temu, koju će zainteresirani moći razgledati tijekom ovogodišnjega došašća. Na predavanju i otvorenju izložbe bio je nazočan i izaslanik gradonačenika Gline Marin Kaurić sa suprugom Josipom.
Na početku je pjevački zbor Župe sv. Franje Ksaverskog izveo prigodnu pjesmu, a zatim je nazočne u ime Samostana i Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša pozdravio fra Ivan Paponja, gvardijan i provincijski vikar. Podsjetio je da su se likovne izložbe u samostanskoj dvorani započele priređivati prije dvanaest godina zahvaljujući fra Boži Rimcu (1948. ‒ 2017.). On je kontaktirao s mnogim našim likovnim umjetnicima te je tijekom osam godina (2006. ‒ 2013.) organizirao izložbe u tom prostoru dva puta godišnje, u korizmi i došašću, davši tom prostoru, u tom smislu, ime „Mala galerija Šulentić“. Zahvalivši svima za dolazak, fra Ivan je najavio da će se u korizmi prirediti izložba slika iz ostavštine fra Bože Rimca i da će se u tom prostoru i ubuduće nastojati priređivati nove izložbe.
Prije predavanja prof. Klobučar je pozdravila nazočne u ime Društva Terra banalis iz Gline, koje je ove godine organiziralo obilježavanje 125. obljetnice rođenja Zlatka Šulentića. I sama članica Društva, prvo je predavanje o slikaru, s popratnom izložbom, održala u Noći muzeja 2018. u Glini. U studenom je u Hrvatskom domu Petrinja, u Galeriji „Krsto Hegedušić“ priredila izložbu „Zlatko Šulentić slikar živog kolorita“ na kojoj je bilo izloženo devet njegovih djela. Na kraju obljetničke godine, rekla je, bilo je razumljivo da se predavanje održi i u Zagrebu, na Sv. Ksaveru, s kojim je slikar bio životno povezan. Stanovao je u susjedstvu samostana od 1940. do smrti 1971., bio prijatelj samostanske zajednice i za crkvu sv. Franje Ksaverskog naslikao nekoliko slika sa sakralnim motivima.
U predavanju, koje je pomoću projektora bilo praćeno mnogim ilustracijama, prof. Klobučar je prikazala životni put Zlatka Šulentića, od rođenja i djetinjstva u Glini, pučkoškolskog obrazovanja u Glini, gimnazijskog u Petrinji, Zagrebu i Karlovcu te studija u Münchenu do njegovoga rada kao likovnog pedagoga u Petrinji, na Sušaku i Zagrebu i kao profesora na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti te do njegova življenja i djelovanja u Zagrebu, na Sv. Ksaveru. Istodobno je prikazala i sve faze njegovoga slikarskog djelovanja s njihovim karakteristikama i s djelima u kojima se očitovao njegov umjetnički hod, razvoj i specifičan likovni govor. Ilustracijama i brojnim zanimljivim informacijama, tumačenjima i uvidima prikazala ga je kao izvrsnog hrvatskog slikara, portretistu, pejzažistu, vedutistu i slikara sakralnih motiva.
Posebno je predstavila sakralna djela Zlatka Šulentića. U vrijeme vjerskih nesloboda hrabro je prihvatio narudžbu i ostvario u Nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke fresku „Uznesenje Bogorodičino“. Radi se o najznačajnijoj fresci 20. st. na prostoru sjeverne Hrvatske. Najviše je pažnje posvetio radu za svoju župnu crkvu sv. Franje Ksaverskog u Zagrebu (u razdoblju 1963. ‒ 1968.), za koju je izradio palu s likom sv. Franje Ksaverskog na glavnom baroknom oltaru, triptih „Posljednja večera“ i sliku „Propovijed na gori“ u svetištu crkve te slike „Sv. Franjo propovijeda pticama“ i „Emaus“ koje se s također nalaze u crkvi.
Na kraju predavanja pročitala je nekoliko odlomaka iz knjige slikareve supruge Božene „Moj život sa Zlatkom“ (Zagreb, 1991.) koji su dopunili poznavanje slikarske osobnosti Zlatka Šulentića. U jednome od njih ona piše: „Zlatko je moj život učinio lijepim, ukazivao mi je samo na njegove lijepe strane, a čuvao me od ružnih. Bio mi je najbolji životni drug, najbrižniji otac, nježan brat i iskreni prijatelj. Čovjek koji je beskrajno volio život govorio bi da je život zanosan, a ja, koja sam se plašila života od moga postanka, gledala sam ga izbezumljeno i ne shvaćajući. Imao je gotovo djetinju narav: čistu, nepatvorenu i jednostavnu. Nije volio mnogo govoriti ni uvjeravati o svojim osjećajima; kad bih ga u tom smislu štogod upitala, rekao bi mi: 'Ne ispituj, ne traži riječi, gledaj djela.'“
Autorica izložbe Lidija Klobučar rođena je u Glini 1973. gdje živi i danas. Srednju odgojno-obrazovnu (pedagošku) školu završila je u Petrinji. Diplomiravši na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu stekla je zvanje profesorice povijesti umjetnosti i diplomirane književne komparatistice. Na istom fakultetu u zrelijim je godinama upisala i studij bibliotekarstva na kojem je trenutno apsolventica. Članica je Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske i Društva Terra banalis u kojem aktivno djeluje. Životom i radom slikara Zlatka Šulentića bavi se intenzivnije posljednjih godina priređujući izložbe i održavajući predavanja.
*****
Pojedinim vrhunskim i značajnim slikama posvetila je u predavanju dodatnu pozornost, ukazujući na njihovu vrijednost i značenje u slikarevoj biografiji i djelovanju i u kontekstu tadašnjega hrvatskog slikarstva. Evo u nastavku, za ilustraciju, nekih od njih, kako ih je ona u predavanju prikazala.
Sliku „Jesen“, jedno od svojih remek-djela, naslikao je 1913. u vremenu studija tijekom jednog posjeta ocu u Glini. Pokazuje kako je slikarski zrelo progovorio sa samo dvadeset godina. Slikom naslikanom slobodnim potezima kista i kontrastnim tonovima, predstavio se kao slikar izrazita kolorizma. Čuva se u Modernoj galeriji u Zagrebu.
„Čovjek s crvenom bradom“ iz 1916. najvažnija je njegova slika. Na njoj je progovorio posve novim slikarskim jezikom, približivši se Cézanneu i Mattisseu. Bila je izložena na VII. izložbi Proljetnog salona 1919. i osvojila sjajne kritike. Smatrao ju je temeljem na kojem je raslo njegovo slikarstvo. Izgubila se na Međunarodnoj izložbi moderne umjetnosti u Ženevi 1920., ali je srećom nađena 1975., poslije njegove smrti. Čuva se u Modernoj galeriji u Zagrebu. Spremajući se za svoju veliku retrospektivnu izložbu 1971., dok ta slika koju je silno volio nije još bila pronađena, trudio se naslikati njezinu repliku. No, replika je, zbog njegove smrti u srpnju iste godine, ostala nedovršena.
Slika „Portret prof. Pelca“ iz 1917. ugrađena je u temelje hrvatskog ekspresionizma. Prikazuje slikareva prijatelja, nastavnika na gimnaziji na Sušaku, na kojoj je neko vrijeme predavao i Z. Šulentić.
Slika „Rab“ iz 1921. nastala je u vremenu kad u europskoj likovnoj umjetnosti prevladavaju tzv. novi realizmi. To je čist, jasan stil, čvrstih oblika, čvrstih volumena i jako izražene forme.
Na slici „Stari Zagreb“ (oko 1933.), koja pripada istom stilu, slikar je unio jednu novost, jednu svoju specifičnost ‒ jedno ''omekšavanje'' čvrstih formi.
Među vrhunske spada i slika „Place du Tertre“ iz 1930. na kojoj je prikazan pariški trg u boemskoj četvrti Montmartre gdje su svoje ateljee imali poznati slikari poput Van Gogha, Dalija i Picassa. Ta slika donosi jedan posve novi moderni
rukopis – reducirana na svega nekoliko boja, s čistim plohama arhitekture i s modernim osjećajem za prostor.
Na slici „Baška“ iz 1932., nastaloj na Krku, vidi se izraziti Šulentićev kolorizam, kojem je bio sklon tijekom dugih šest desetljeća svoga slikarskog rada. Bio je prepoznatljiv upravo po tom svom posebnom osjećaju za boju.
Na putovanju po Dalekom istoku nastale su 1956., između ostalih, slike „Burmanska plesačica“ i „Indijska djevojka“, koje se čuvaju u Samostanu sv. Franje Ksaverskog u Zagrebu.
Pedesetih godina 20. st. većina naših slikara osuvremenjuje svoj način rada: napuštaju figuraciju i ulaze u apstrakciju. To je donekle dotaklo i Šulentića, ali on nije htio prijeći tu granicu. To reduciranje i ''sažimanje'' oblika osobito je vidljivo na slici „Moj vrt„ iz 1957. Na njoj je došao do same granice apstrakcije, ali ju nije prešao. Ostaje svoj, a ipak moderan.
Na autoportretu iz 1963. g. slikar kao da se vraća u svoja ''davna'' vremena, iz razdoblja „novih realizama“, prikazujući svoj lik u nestvarnom plavičastom tonu. Čuva se u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku.
Na slici „Čikat u podne“ iz 1970. njegova ljubav prema svjetlu i suncu došla je do vrhunca.

Fra Zvonimir Brusač