Obilježena godišnjica smrti fra Josipa Marcelića





 U Splitu je 20. siječnja 2019. obilježena prva godišnjica smrti fra Josipa Marcelića (1929 ‒ 2018), franjevca trećoredca, dugogodišnjeg profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetru u Splitu. Euharistijskom slavlju u posve ispunjenoj crkvi u Župi Svete obitelji predsjedao je provincijal fra Ivo Martinović u koncelebraciji sa župnikom i gvardijanom fra Kristijanom Kovačevićem.
Provincijal je u svojoj homiliji rekao:
„Draga braćo i sestre!
Riječ Božja poziva nas danas na razmišljanje o onome što Bog čini u redovitosti osobnog i obiteljskog života i stvarnosti, o onome što po različitim darovima, službama i djelovanjima daje i ostvaruje snagom Duha Svetoga u svakoj osobi, na njoj primjereni način. Evanđeoski odlomak, opisujući svadbu u Kani Galilejskoj, prikazuje nam jednu takvu obiteljsku stvarnost. Osim svadbe, obiteljske stvarnosti su i različita druga slavlja, među koje ubrajamo i slavlje mlade mise; među žalosne događaje i stvarnosti najčešće ubrajamo bolest, smrt i dr. Ovim euharistijskim slavljem obilježavamo prvu godišnjicu smrti našega o. Josipa Marcelića koji je na ovom oltaru svakodnevno slavio Boga, a koji je vama bio veoma dobro poznat, drag i blizak. Život i djelovanje oca Josipa promatramo i možemo razumjeti jedino u svjetlu njegove obiteljske stvarnosti u kojoj je odgajan, u kojoj je poučen u vjeri i u svjetlu franjevačkog poziva i svega čime ga je duh sv. Franje vodio od početka do smrti. Kako je odgojen u vjeri koju je primio u obitelji djelomično nam ali jasno otkrivaju riječi koje mu je otac uputio prije blagoslova na dan njegove mlade mise 12. travnja 1953.: “Danas kada si stupio kao časnik da služiš Kralju nad kraljevima, da siješ sjeme riječi Božje na njivi Gospodnjoj, naići ćeš na razne poteškoće, na prigovore, prezire itd., ali nemoj se toga bojati jer je to proživio i naš dragi Spasitelj… Toga radi, a s obzirom na današnje vrijeme u kojem živimo, ja kao tvoj otac stavljam ti na srce da neustrašivo budeš vjeran svojim starješinama, savjesno vršiš svoje staleške dužnosti, bez obzira na ljudske prigovore koji ćete u životu snaći te da ne odustaješ od svojih ideala, makar te to stajalo i vlastitog života….“ Vjera, koja je život s Bogom, ali (ako treba) i umiranje za Boga, prima se najprije u obitelji. Ta je vjera potpunog predanja i služenja Bogu bila temelj svećeničkoga i redovničkog života o. Josipa. Njegova vjera i ljubav prema Bogu oblikovani su u obitelji i poslije u redovničkoj zajednici, Provinciji.
Marija i Isus nam na svadbi u Kani na različite načine otkrivaju Boga, njegovu prisutnost, djelovanje, ljubav, milost… Bog nam po djelovanju Isusa i Marije otkriva svoju ljubav. U Kani Isus po Mariji, na njezine riječi, pokazuje svoju i Očevu moć milosnog djelovanja. Po svakome od nas Bog želi ostvarivati, nastavljati djelo svoje ljubavi, spašavanja ljudi i posvećivanja svijeta. To je činio i po životu i radu oca Josipa koji je bio obični fratar, veliki intelektualac i znanstvenik svjetskoga glasa, za kojeg su fratri u našoj Provinciji često znali reći da je šteta što je u svom redovničkom i svećeničkom životu išao u drugom smjeru. No, fra Josip je do kraja života ostao i pisac i znanstvenik.
Bio je čovjek molitve kojemu je Bog bio iznad svega. Sve je promatrao i mjerio u svjetlu Isusove patnje, križa, Krista Raspetoga i otajstva muke, pa je razumljivo zašto se posebno i stručno bavio proučavanjem Turinskog platna. Tko ga je više osvojio: sv. Franjo Asiški ili sv. Pavao? Teško je na to odgovoriti, ali je jasno da ga je njihov uzor vodio do neshvatljive ljubavi prema Bogu, Isusu, Gospi, Crkvi, Domovini i svakoj osobi. U životu oca Josipa svatko je uvijek otkrivao što znači biti autentični fratar i svećenik jer je jasno svjedočio kako se služi Bogu, Crkvi i ljudima, jer je jednostavno živio svoj poziv i poslanje.
Kao fratar i svećenik, vršeći svoje profesorske dužnosti, povezivao je znanost i život jer je za njega Isus bio živi i bliski Bog. Sebe i svoje znanje nikada nije stavljao ispred Boga. Znanost i spekulativna teologija nisu ga uzvisile, uzoholile, nisu zaslijepile njegov um i srce niti ga udaljile od Boga i ljudi, nego su mu pomagale da drugima otkriva Boga i uvodi ih u tajne Božjeg svijeta, ljubavi i svetosti. Kao profesor mnoge je učio o svetosti, a one koji su tražili njegovu pomoć usmjeravao da žive svetost koja se temelji na sakramentalnom i molitvenom životu jer je i sam živio skromno i svetački. Brinuo se za ljude, želio je da ono što mu je Bog dao bude darovano ljudima po sakramentima, molitvi, razgovoru, blagoslovu, materijalnoj i duhovnoj pomoći. Svaku osobu ili obitelj koja mu je dolazila sa svojim problemima, krizama, mukama, bolima i patnjama, pa i tragedijama, posebno za vrijeme Domovinskog rata i stradanja ‒ tražeći od njega pomoć, savjet, molitvu ili blagoslov ‒ on je na kraju uvijek upućivao na molitvu krunice, na slavljenje svetih sakramenata, svete ispovijedi i mise. Duboko je suosjećao s patnjama Hrvatske, našeg naroda i svih ljudi, a posebno s bolesnicima koji su trpjeli zbog opakih bolesti. Mnogo je pomagao i onima koji su bili pogođeni duhovnim patnjama obiteljskog života, koji u braku bili razočarani, jer su trpjeli zbog svoje djece ili zbog svoga bračnog druga, kao i brojnim pojedincima koji su bili pogođeni različitim nepravdama i nevoljama.
Za oca Josipa možemo reći da je bio originalan i živio vlastiti put svetosti, vlastito poslanje koje mu je Bog dao. Zato ga je bilo teško razumjeti, slijediti njegove misli i ideje u propovijedima i njegov stil života. Imao je svojih slabosti, mana i grijeha, ali se po njegovoj slabosti proslavljao Bog. Bio je zahtijevan prema drugima i sebi. Nikad se nije bavio ispraznim i površnim razgovorima, tračevima, ogovaranjem ili nečim sličnim. Po životu i služenju ovoga običnog fratra i svećenika, koji je imao srca i vremena za čovjeka, Bog je otkrio svoju milost u našem vremenu i na ovome mjestu.
Draga braćo i sestre, po njemu smo svi u ovoj crkvi i samostanu otkrivali i doživjeli Božju blizinu, ljubav i svetost. Svetost je nešto osobno u životu svakog pojedinca. Koliko je pojedinaca otvorenih za Boga, toliko je i oblika svetosti. Svetost jedne osobe promatramo u svjetlu cjelokupnoga njenog života. Otac Josip je gledao u Krista i njegovu muku, njemu je služio. Svoj je život utrošio za Boga.
U Evanđelju čuli smo kako Marija na svadbi u Kani govori poslužiteljima: "Što god vam rekne, učinite!" Usmjerila je ljude na Krista. U Kani Isus po Mariji, na njezine riječi, pokazuje svoju moć na djelu. I po svakome od nas Isus želi ostvarivati, nastavljati svoje djelovanje, svoju svetost i ljubav; po svakome od nas želi drugome donijeti radost, tješiti, vraćati vjeru, snagu života, usmjeriti na pravi put, spasiti život…
Mi danas možemo reći da je i naš otac Josip sve koji su mu dolazili i od njega tražili pomoć jasno i odgovorno usmjeravao na Krista svojim govorom, svojim hodom, životom punim žara i ljubavi prema Bogu i ljudima. Njegov svetački život izvirao je iz trajnog susreta s Bogom i prelijevao se u susret s ljudima koji su tražili Boga. Budući da je svoj život potpuno utrošio za Boga i ljude, vjerujem da nas on i sada zagovara kod našega nebeskog Oca. Amen.“