Homilije i govori na sprovodu o. Danijela Mihatova.





Homilija provincijala fra Ive Martinovića

Poštovana braćo pokojnog o. Danijela, Tonko i Šime, prečasni vikare Krčke biskupije, mons. Franjo, cijenjena rodbino, cijenjeni prijatelji i poznanici pokojnog o. Danijela, dragi Krčani, braćo i sestre u Kristu, u ime braće naše Provincije i moje osobno ime primite izraze naše kršćanske sućuti!
U ovim trenucima oproštaja od o. Danijela ponavljamo Isusove riječi iz Matejeva Evanđelja: Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. (Mt 11,25)
Slaveći nebeskog Oca, Gospodara neba i zemlje, onoga koji daje i oduzima život, zahvaljujemo mu ne samo što nam je Isus objavio sebe, svoju slavu i tajnu vječnog života, nego i za život našega o. Danijela, koji nam bijaše drag, a čiji život bijaše dug i bogat služenjem i darivanjem Bogu, izvoru svega stvorenoga.
Braćo i sestre! Čuli smo kako Isus u Evanđelju govori o malenima i poziva ih k sebi. I za o. Danijela se može reći da je bio malen jer su maleni, prema Bibliji, oni koji su uvijek otvoreni za Boga, za Božje svjetlo i Božju riječ. Njima je Bog najveće bogatstvo. Oni ne isključuju druge ljude iz svog života, niti im je život usmjeren jedino na materijalne stvari i bogatstva ovog svijeta. Maleni su oni koji u radosti prihvaćaju poruku Isusa iz Nazareta i na njemu temelje svoj život te svoj poziv ostvaruju u svjetlu Isusove ljubavi i vjere u vječni život. Njihova ljubav prema Bogu i ljudima dolazi iz nutrine jer se oblikuje u zajedništvu s Gospodinom i u njegovoj blizini. U teškim vremenima prije početka Drugoga svjetskog rata o. Danijel je po redovničkim zavjetima i svetom redu ušao u to zajedništvo, potpuno opredijeljen za Boga kojemu predaje i povjerava svoj život po primjeru poniznoga sveca, Franje iz Asiza. O. Danijel je bio zaljubljenik u Božju riječ, iz nje je crpio snagu za svoju vjeru i život u redovničkom i svećeničkom pozivu jer je znao da je “Sveto pismo najsavršenija škola života za sve ljude“, kako reče bl. Alojzije Stepinac.
U toj se školi života tkao franjevački i svećenički identitet o. Danijela. Iz te je škole on izrastao u stoljetno stablo koje je Bog dao kao dar i blagoslov našoj Provinciji, Crkvi i hrvatskom narodu, dar u jednome jednostavnom, skromnom i otmjenom redovniku, koji je do jučer bio živi znak i svjedok identiteta naše Provincije. Osjetljiv na znakove vremena, vjeran tradiciji i karizmi Reda i Provincije, u sebi je povezivao staro i novo, bio živa povijest Provincije.
O. Danijel je bio uzoran, marljiv i strpljiv redovnik. Njegova blagost i nenametljivost privlačili su ljude te je svakome bio omiljen. Bio je ugodan sugovornik, do posljednjega se dana zanimao za život i rad braće i Provincije.
Smrt je susret s nebeskim Ocem kojemu je on služio desetljećima, otkrivajući njegovu volju u svom redovničkom i svećeničkom životu i obavljajući razne službe u Provinciji, u raznim biskupijama u Domovini, posebno u Krčkoj biskupiji, i inozemstvu. Njegova dobrota, blagost, razboritost, strpljivost, dostojanstvenost i nenametljivost otkrivaju nam veličinu osobe dobroga fratra, vrsnog svećenika, traženog ispovjednika i duhovnika, koji je imao posebnu ljubav prema Bogu i Majci Božjoj. Bio je smiren, zadovoljan i sretan kao fratar i svećenik te nije čudo da su ga ljudi svugdje i uvijek voljeli, cijenili i tražili. Do kraja života – do prije par dana ‒ bio je svjež, bistar, jasan, svega se sjećao i o svemu rado razgovarao.
Vaša poruka, dragi o. Danijele, ostaje trajna: čovjek bez klanjanja pred Presvetim, bez molitve i Boga, ostaje zarobljen i izgubljen.

Poštovani o. Danijele, zahvaljujem Vam u ime braće za svu ljubav prema Provinciji i svakomu njezinom članu, za Vaše dugogodišnje i neumorno služenje i ljubav prema Crkvi, Božjem narodu i prema domovini Hrvatskoj, kao i za bogatstvo Božje riječi kojom ste poučavali, hranili, tješili i odgajali mnoge vjernike. U Vama smo otkrivali kako izgleda uzoran i originalan franjevac trećoredac glagoljaš, čovjek Božje blizine i predane vjere, otvoren Božjoj i ljudskoj riječi. Bili ste naš ponos i uzor, brat, otac i učitelj, duhovnik i jednostavan velikan dobroga srca i velikog duha. Zaslužili ste vječni odmor i zajedništvo u Očevoj ljubavi. Počivajte u miru Božjem! Amen! 

Pismo sućuti krčkoga biskupa Ivice Petanjka povodom smrti o. Danijela Mihatova

Krk, 16. svibnja 2018.
Poštovani i dragi brate Provincijale!

Danas, kad se sa svojom braćom redovnicima, kao i rođenom braćom, rodbinom, prijateljima i vjernim Božjim pukom opraštaš od vašeg najdugovječnijeg člana fra Danijela Mihatova, Tebi i cijeloj Vašoj provincijskoj zajednici, kao i svim poštovateljima i poznavateljima pokojnog fra Danijela, u ime cijele Krčke biskupije, kao i u svoje ime, izražavam kršćansku sućut.
Božja je providnost željela da pokojni fra Danijel bude povezan s Krkom i Krčkom biskupijom od svoga najranijeg djetinjstva, tj. već od gimnazijskih dana i prvih redovničkih zavjeta, pa kasnije preko službe samostanskog poglavara u Krku i Glavotoku, da bi svojih posljednjih dvadeset i pet godina života proživio u samostanu svetog Franje Asiškog u Krku.
Svojom nenametljivošću i franjevačkom jednostavnošću htio je služiti Bogu i ljudima sve do konca svoga života, okupljajući oko sebe one koji su dublje i temeljitije željeli upoznati Isusa Krista i Sveto pismo, kao i svojom spremnošću da uvijek bude na raspolaganju svima onima koji su se željeli izmiriti s Bogom i bližnjima u sakramentu pokore i milosrđa.
Na koncu njegova dugog zemaljskog vijeka neka ga Dobri Pastir primi među svoje svete i izabrane, a vašu Provinciju neka obogati novim duhovnim zvanjima i svetom redovničkom braćom, koja će znati živjeti po uzoru i u duhu pokojnog fra Danijela.

 + Ivica Petanjak
 biskup krčki

Govor gvardijana fra Antuna Badurine na sprovodu o. Danijela Mihatova

 Svima koji su ožalošćeni i dirnuti, na razne načine, smrću o. Danijela izražavan sućut kao predstavnik njegove redovničke zajednice u Krku i zazivam utjehu Božju, posebice braći pokojnikovoj Tonku i Šimi, njihovim obiteljima i široj rodbini.
Ne kanim ponavljati životopisne podatke koje smo čuli, nego ću pokušati izreći doživljaj osobe o. Danijela. Pada mi na pamet molitva jednog psalmista koji veli: «Mnogima postadoh čudo, jer ti si mi bio silna pomoć. Usta mi bijahu puna tvoje hvale, slaviše te svaki dan!» (Ps 71, 7-8). Ta autobiografska tvrdnja drevnog molitelja opisuje i život o. Danijela, bar ono razdoblje života posljednjih pet godina koje sam proživio s njime u krčkom samostanu.
«Mnogima postadoh čudo...». Da, bio je o. Danijel svojevrsno čudo od čovjeka i to, na prvi pogled, u dvojaku značenju:
‒ najprije po zdravoj dugovječnosti koja se u Svetom pismu smatrala osobitim Božjim blagoslovom, po čemu se našao u društvu velikih Božjih ugodnika-stogodišnjaka: sv. Antuna Pustinjaka, sv. Ivana Evanđelista, sv. Ivana Damašćanskog, sv. Alfonsa Liguorija… U gotovo osamstoljetnom postojanju samostanskih franjevaca trećoredaca, o. Danijel je naprtio umalo čitavo stoljeće povijesti zajednice. Zna se samo za jednu osobu da je živjela par godina duže, a to je sluga Božji o. Matej Bošnjak Mastilić (1420. ‒ 1525.) koji je pokopan u Rabu.
‒ Još je veće čudo o. Danijel po svojoj duhovno-mentalnoj plodotvornoj vitalnosti i bistrini. Takvi ljudi, veli drugi psalmist, «rod donose i u starosti, sočni i puni svježine: da navijeste kako je pravedan Jahve, hrid moja, onaj na kome nema nepravde». (Ps 92, 15-16) On je doista naviještao Božju ljubav i pravednost dokle god je mogao, pa i samim svojim predanim i tihim ugasnućem.
Odlazak takve osobe mnogi doživljavaju kao osobni ‒ subjektivni i objektivni gubitak.
‒ Gubitak je za grad Krk jer su mnogi izgubili mjesto, odnosno osobu iz koje je zračilo prijateljstvo, razumijevanje, blagonaklonost, potpora, empatija, razboritost; za neke je možda gubitak sidrišta i kompasa. O. Danijel je, naime, bio ispovjednik, duhovni savjetnik, voditelj i animator biblijske grupe i vjerni sudionik molitvene skupine; obje su se sastajale u našem samostanu svaki tjedan. Kada se on nije više mogao spuštati u \'prizemlje, «škola» s preselila k njemu na kat.
‒ Gubitak i osiromašenje je njegov odlazak i za krčku redovničku zajednicu u kojoj je živio. Njegova nenametljiva prisutnost i djelovanje utkalo se u dušu zajednice, u ono nematerijalno, izvana nekorisno, a bitno. Održavao je i raspirivao molitveni duh, održavao i poštivao dnevni red, bez izuzetka i izgovaranja na starost i nemoć. Ritmički pravilni odjek njegova štapa po hodniku prije molitve i obroka bio je redovit i točan poput sata. Unosio je u zajedništvo vedru mirnoću, šutljivu pozornost, reakcije protkane često primjesom humora. Ostvario je zadivljujući primjer svećeničkog služenja u skladu sa svojim mogućnostima; to bih njegovo služenje nazvao uzornim primjerom samostanskoga tipa pastorala. On više nije mogao k ljudima, ali su oni dolazili k njemu – znači da ih je privlačio – i pomagali mu tako ostvarivati svećeničko i redovničko poslanje.
Vjerujem da bi pojedina braća redovnici ‒ koji su s o. Danijelom duže živjeli, surađivali u nešto mlađim godinama, izgradili s njim dublje osobne odnose ‒ mogli o njemu govoriti s bogatijim i cjelovitijim uvidom u njegovu osobnost. Stoljeće života sadrži više faza životnog razvoja, sazrijevanja i djelovanja. Ja ih ne mogu obuhvatiti. Želim tek sažeti doživljaj njegove osobe u nekoliko crta, ali na temelju petogodišnjega suživota.
1. Ono što se moglo otprve zapaziti to je ljubav za riječ Božju. To nije bilo samo prosječno vjerničko poštovanje, nego je to bila prava posvećenost: znatiželjno istraživanje, strast, žaljenje što još ranije, u mladosti, nije zašao u područje pronicanja i uživanja Mudrosti Božje. Čim bi čuo za neku knjigu o Svetom pismu, želio ju je imati. U njegovoj osobnoj knjižnici prevladavaju knjige takvoga sadržaja. Bio je pretplaćen na časopis Biblija danas. Kada je gotovo oslijepio, molio je da mu se, s najvećim slovima, fotokopiraju svetopisamski tekstovi i knjige. Kada je nakon uspješnih operacija ponovno progledao, radovao se kao malo dijete, ali najviše zato što će opet moći čitati Sveto pismo. Ono što je spoznao i naučio, nesebično je prenosio drugima. To druženje s Riječju oblikovalo ga je u pravi biblijski lik. Vjerujem da mu je dnevno na ustima bila molitva, nalik Mojsijevoj: «Nauči nas naše dane brojiti, da steknemo mudro srce.» (Ps 90,12)
2. O. Danijel je bio molitelj. To nije bila samo molitva po dužnosti, koju je vjerno vršio: on je stekao molitveni duh. Napisao je jedan duhovnik: «Veliki darovi Duha darivaju se samo ljudima koji mole» (P. Wust). Možemo reći da je o. Danijel sam sebe izmolio onakvim kakav je bio. Uostalom, živo zanimanje za riječ Božju i molitva slažu se kao rukavica i prsti na ruci i ne mogu jedno bez drugoga. Zajedno stvaraju u molitelju i oko njega ozračje, auru božanskoga. To se zapažalo i na o. Danijelu. Kao da je bio u suglasju s jednim drugim duhovnim iskusnikom koji je o sebi napisao: «Što postajem stariji, to veći mi postaje Bog, to manji postaju ljudi, pa i najbolji, ali veće postaje i moje suosjećanje i moja obzirnost prema njima.» (Gottfried Richen, D.I.)
3. Upravo je to, suosjećanje i obzirnost prema ljudima, primjetljiva crta pokojnikova lika. On je ljude volio i rado primao, mislio je na njih, pamtio detalje i potrebe, spremao i čuvao darove za njih, posebno za djecu. Imao je izraziti smisao za prijateljevanje i njegovanje odnosa, osobito s onima koji su jednom ušli u njegov život. Većina redovnika svojim premještajem mijenja i zanemari odnose, a o. Danijel je imao vrlinu vjernosti. Vidjelo se to naprimjer i po adresama pošiljatelja pisama ili poštanskim pečatima iz svih mjesta u kojima je djelovao još od mladosti i ostavio trag u ljudima: Herceg Novi, Essen, Zagreb, Ogulin, Preko, otok Krk. Podsjeća na druželjubivost sv. Leopolda Mandića, koji je znao završiti svoje pismo molbom: «Sačuvajte mi svoje drago prijateljstvo». «Ljubav prema bližnjemu i život u miru sa bližnjima: to je siguran znak za to da smo na pravom putu» (sv. Anđela Merici sestrama).
4. U o. Danijelu se moglo nazrijevati klasičnog i uzornog redovnika. Njegove ambicije, ukoliko ih je ranije imao, nisu prelazile granice redovničkih obveza i pravila ni povjerenih dužnosti. Iskazivao je raspoloživost za suradnju, za uvažavanje i poštovanje poglavara. Pokazivao je dozrelu pomirenost sa svojim godinama, s (ne)mogućnostima svoje dobi, s ljudima i s Bogom. Pokazivao je zahvalnost prema svima koji su mu iskazali bilo kakvu pažnju, ali je prihvaćao i poneku nepažnju zbog svoje prevelike starosti. Znao bi samo duhovito reći: «A, bili smo... .»

 Ove četiri nabrojene crte, koje povezuje čvrsta unutarnja logika, dovoljne su da uočimo sazrelost u ljubavi prema Bogu i ljudima jednoga redovnika, svećenika, u konačnici katolika, i to bez nekih velikih i spektakularnih djela. Naučiteljica «maloga puta» sv. Terezija iz Lisieuxa govorila je: «Isus ne zahtijeva nikakva velika djela, nego samo predanje i zahvalnost.“
Završit ću s jednim velikim „Hvala!“ Bogu što nam je darovao o. Danijela kao suputnika. Hvala i o. Danijelu za sve što je bio i za sve što dobro što je činio među nama. Veliku zahvalnost duguje naša zajednica svima koji su iskazivali skrb za njega posljednjih godina, a još više njegu posljednjih mjeseci. Osobita hvala gospođi Mariji Udina (sestri Mimi) koja je i kao bolnička sestra i kao članica biblijske grupe iskazivala učeničku privrženost i poštovanje prema o. Danijelu, a zauzetošću i svakodnevnom brigom stvorila obiteljsku bliskost prema dragom pokojniku. Zahvaljujem doktorici Jasni Kušer koja je uvijek bila pripravna doći, procijeniti zdrastveno stanje svoga učitelja i dati odgovarajuće savjete. Zahvaljujem osoblju Kuće sv. Franje i redovničkoj zajednici – osobito poglavaru fra Branku Lovriću i fra Anti Lukendi – koji su o. Danijela primili bratski, raširena srca i pratili ga do kraja. Napokon velika hvala braći o. Danijela, Tonku, koji je izdaleka, iz SAD-a, pratio svoga brata i često mu se javljao telefonski i Šimi, koji je izbliza brižno pratio polagano gašenje života svoga velikog brata i preuzeo u pravi trenutak velik dio odgovornosti u njegovu rastajanju od ovoga svijeta.
Raspoloženje mnogih nas pred ovom smrću zgodno opisuje jedan pjesnik:
«Što jedan jest, što jedan bi,
kod smrti se tek očituje.
Mi ne čujemo kad Božja pjesma zvuči,
mi se stresemo tek kad zanijemi.» (Hans Carossa)
Odlazak o. Danijela pruža nam priliku da učvrstimo onu vjeru koja je i njega prenijela u bolji život jer «smrt je ona, prema nama okrenuta strana cjeline, čija se druga strana zove uskrsnuće» (Romano Guardini).

Homilija biskupa Valtera Župana na misi zadušnici

Draga braćo i sestre!
U Evanđelju smo čuli Isusove riječi: „Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom, da gledaju moju slavu“ (Iv 17,24). Tu su Isusovu molitvu, koja ne može ostati neuslišana, mnogi kršćani shvatili u svoj njezinoj zamašnosti i razumjeli su da je u tome i smisao i veličina ljudske egzistencije: biti s Bogom i biti dionik slave i radosti koja je u Bogu. Mi vjerujemo da je naš otac Danijel sada uronjen u tu slavu jer, promatrajući njegov zemaljski život, zaključujemo da je njegova temeljna preokupacija bila pripadati Isusu Kristu.
To se najprije u djetinjoj dobi oca Danijela, u dvanaestoj godini njegova života, rodilo kao u zametku, kad je ušao u zajednicu franjevaca trećoredaca, da bi kasnije to napredovalo do muževnoga uzrasta, čemu smo mnogi od nas svjedoci. Duboka vjera i duhovnost, izrazita jednostavnost, poniznost i prisnost, siromaštvo kao sloboda od navezanosti, potpuna raspoloživost za Božje stvari, radosno življenje u svom pozivu ‒ kod oca Danijela ‒ upućuju nas na zaključak da je on od svoje mladosti težio prema tome da pred svima čini prisutnim Isusa Krista. Mir, opuštenost i vedrina duha kojom je odsijevao otac Danijel nedvojbeno nam sugeriraju da je po svetoj misi i pričesti Krist sve više bio u njemu na djelu, izvodeći ono što je doživljavao apostol Pavao: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.“ (Gal 2,20) Upravo su to osjećali, uz sve nas koji smo kontaktirali s ocem Danijelom, i članovi biblijske grupe u Krku, koji su se, kao oko svog učitelja i vođe, okupljali oko njega. Zahvaljujem mu i u njihovo ime kao krčki biskup emeritus na tom nadasve dragocjenom doprinosu u pastoralu i duhovnoj izgradnji vjernika.
Otac Danijel je shvatio da su u prvom redu molitva i žrtva, poniznost i poslušnost, a ne neka silna djela, nezamjenjivi uvjeti svake ispravne plodnosti i uspjeha. On je duboko razumio i živio duh redovništva shvaćajući da je potpuno predanje Bogu kroz molitvu i žrtvu uvjet svakoga duhovnog i ljudskog napretka.
Otac Danijel je bio čovjek Božji i čovjek Crkve. Pripada onoj plejadi muževa koji se hoće istrošiti za Boga, svim srcem, umom i silama ljubiti Boga i ljude.
Kao vrlo mlad svećenik djelovao je na području Kotorske biskupije, u Herceg Novom, gdje je bio vjeroučitelj u dvije osnovne škole. A kada su nadošle teške godine poslije Drugoga svjetskog rata, i mnogi svećenici u župama Boke Kotorske, kao i drugdje, bili pod komunističkim terorom ili ubijani ili zatvarani, otac Danijel je spremno, u svim župama gdje je bilo potrebno, slavio svetu misu i duhovno posluživao vjernike. Mislim da neću povrijediti nadležnost kotorskoga Biskupa, ako ovdje izrečem zahvalu za sve što je otac Danijel učinio za vjernike Kotorske biskupije u tim vrlo teškim vremenima.
Hvala ocu Danijelu na neumornoj službi ispovijedanja na Krku i u Krku. Zahvaljujem Bogu za dar ovoga redovnika i svećenika, za sve ono što je u svome dugom životnom vijeku učinio za Krčku biskupiju, za Crkvu u Hrvatskoj i u Njemačkoj. On je i u svojoj visokoj životnoj dobi, do zadnjega časa, bio raspoloživ za Božju stvar i bio markantna ličnost franjevačke glagoljaške obitelji u Krku. Bog mu za sve svojom preobilnom mjerom uzvratio!