Homilija provincijala fra Ive Martinovića na sprovodu fra Josipa Marcelića





 Preuzvišeni oče Nadbiskupe, poštovana braćo svećenici i redovnici, časne sestre redovnice, dragi brate Augustine i rodbino, draga braćo iz Provincije, poštovani župljani Župe Svete obitelji nazaretske, prijatelji i poznanici, opraštamo se od dragoga nam oca Josipa. U ovom smo oproštaju čuli Božju riječ u kojoj nam sveti Pavao poručuje da smo Gospodinovi, da Njemu svatko od nas pripada na svoj jedinstveni i neponovljivi način.


U Matejevu evanđeoskome odlomku vidimo kako je Isus svjestan svoje povezanosti s Ocem. Isus je došao da nam otkrije Oca i posvjedoči kako i koliko nas Bog ljubi. Iz te ljubavi izvire i naša ljubav prema Bogu i čovjeku. Isusova zahvalna molitva i slavljenje Oca nadahnuti su onim što ostvaruju maleni ‒ njegovi učenici ‒ u svom evangelizacijskom poslanju. Isusovo poslanje ima svoju širinu. Usmjereno je na sve ljude i na sve staleže, jer Boga trebaju, traže svi maleni – ponizni, bez obzira kojem krugu ljudi pripadali, traže ga ljudi u potrebi i životnim problemima.  Isus poziva na nasljedovanje i sebe stavlja za uzor. Učiti se od Isusovog Srca koje kuca za svakog čovjeka i u kojem nam Otac objavljuje svoju ljubav, znači prihvatiti osobe onakvima kakve jesu u svojim stvarnostima. Slijediti Isusa znači potpuno se opredijeliti za Njega, zauzimati se za Njega, za Njegovu dobrotu, ljubav i milosrđe.


Otac Josip je sada potpuno Gospodinov. No, on je to na svoj način bio i za vrijeme svoga zemaljskog života, jer je radikalno prihvatio Isusov poziv i jer se iz dana u dan dao poučavati i voditi od Isusa. Za njega nije bilo drugoga učitelja osim Isusa. Za njega nije bilo druge ljubavi osim Isusove. Za Njega je bio spreman sve učiniti, ako treba i umrijeti. On je bio malen, ne zato što je bio fratar ili svećenik, nego zato što je bio učenik koji je u ljudskost svoga redovničkog i svećeničkog poziva upijao poruku Božje riječi i otajstvo Isusa Krista, a zatim to naviještao i svjedočio ljudima koliko je mogao i znao. Bio je osjetljiv za čovjeka, imao je volje i snage ljude slušati, čuti i poučiti u svjetlu svog Učitelja. On je bio učenik koji uči i radi, koji nije imao slobodnog vremena, koji se nije bavio površnim i nebitnim stvarima ili površnim razgovorima. Bitno mu je bilo zajedništvo, molitva, rad i odgovornost.


Kod oca Josipa je sve i uvijek polazilo od Križa i Kalvarije, a slijevalo se u euharistijsku Žrtvu. Njegove su molitve bile molitve za Crkvu, pape, biskupe, svećenike, redovnike i redovnice, za obitelji, za djecu i mlade, za ranjenog čovjeka, za iskrvavljenu Domovinu, branitelje, sve poginule i nestale u Domovinskom ratu, za sve jame - znane i neznane, za sve poginule i nestale, za ucviljene majke i očeve, udovice, za sve ponižene i prezrene, za žrtve nasilja i ratova u svijetu, za sve bolesnike, posebice one na onkologiji „u Šumici“…


Sve bismo njegove molitve mogle nazvati vapajima Bogu za ljude u nevolji iz srca jednoga skromnog Franjinog siromaha. On je dizao svoj glas i vapaje raspetom Otkupitelju za ranjenog i raspetog čovjeka i za obitelji današnjice. Želio je svakome pomoći i sve usmjeriti na Krista. Za njega je bilo važno da svi koji kod njega traže pomoć, savjet ili utjehu, spoznaju da nije on onaj koji nešto čini, nego da djeluje Bog po svojoj milosti i svetosti. Mnogima je pomogao otkriti smisao vlastita života, mnogima je pomogao da iz majčine utrobe ugledaju svjetlo života i dana, na tisuće je utješio, tolikima pomogao da nađu put k Bogu i ostanu mu vjerni, mnogima pomogao da sačuvaju brak i obitelj, da s vjerom u Boga prihvate svoju bolest ili gubitak i odlazak drage i voljene osobe u vječnost. Uporno se borio protiv zla, tame i grijeha, protiv nepravde i mržnje. Imao je poseban osjećaj za siromašne i prezrene. Bio je glas koji se bori za istinu, za Boga i čovjeka; bio je pun života, govorio je živo, jasno, sigurno i odrješito.


Osobito je poštovao crkvene poglavare. Bez pitanja i dopuštenja ne bi učinio ništa, ali ih je, kao i svaku drugu osobu savjetovao, opominjao i pozivao na odgovornost u vršenju službe. U vjernosti i ljubavi prema Bogu, Crkvi, Domovini i evanđelju nije se dao nadmašiti. Znao je u određenim situacijama reći: „Jadan je Krist, ako se mi bojimo za njega svjedočiti i podnijeti mučeništvo! Ja stojim iza svojih riječi koje sam izrekao, napisao i drugima poslao. Ako me tko bude tražio, ništa se ne brinite! Crkva mora biti autentična!“


Za njega je opće dobro Hrvatske također bilo veoma važno. Aktivno je pratio što se događa u Domovini, što se piše po portalima; pratio je politički i društveni život u Domovini, kulturu, sport, pa i ovo europsko prvenstvo u rukometu.
Zašto je otac Josip privlačio svojim likom, osobnošću i stilom života vjernike i nevjernike, učene i neuke, teologe, znanstvenike, liječnike, odvjetnike, ljude iz društvenog i političkog života, svećenike i biskupe? Svatko je imao svoju potrebu, svoj osobni razlog radi kojega je želio susresti oca Josipa!


On je bio neprestano upaljena svjetiljka kojoj se moglo doći, približiti i tražiti pomoć, tražiti put do Krista koji svijetli u tami ljudskih nevolja i beznađa, lutanja i nejasnoća, nepravdi i nasilja, padanja i umiranja. Bio je čovjek molitve uronjen u otajstvo Euharistije i glas Božji koji viče, krik i vapaj Božjeg siromaha koji sve upozorava na važnost spasenja i povijesnog trenutka. Što je više, poput sv. Franje, uranjao u otajstvo Kristova Križa, to je više slijedio Franju te postajao zahtjevniji u redovničkom životu i služenju. Iz toga se može razumjeti zašto je bio pravi siromah koji nije posjedovao ništa osim potrebne odjeće, svoga redovničkog habita i dotrajalih cipela.


Dragi oče Josipe, ti nam poručuješ: Divan je Bog u srcima ljudi i danas! Neka te Bog nagradi vječnim životom za sva tvoja dobra djela i ljubav koju si svjedočio i prenosio ljudima. Sve prolazi i nestaje, samo ljubav i djela ljubavi - u ljudima i kod Boga - ostaju. Neka te naša nebeska majka Marija, koju si osobito častio, svojim majčinskim srcem i ljubavlju uvede u zajedništvo Sina i vječne slave Očeve.


Pokoj vječni daruj mu Gospodine! Počivao u miru Božjem! Amen!