Duhovne vježbe u samostanu na Glavotoku





U samostanu svete Marije na Glavotoku na otoku Krku održane su 3. ‒ 7. rujna 2018. redovne provincijske duhovne vježbe. Vodio ih je don Mladen Parlov, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, profesor dogmatike i duhovnog bogoslovlja na Katoličkom bogoslovnom faklultetu Sveučilišta u Splitu. Na vježbama je bilo sedamnaest sudionika.
U uvodnom razmatranju voditelj je izložio ciljeve duhovnih vježbi. Jedan je od njih svakako jasnije razlučivanje Božje volje za sebe u ovom času i u vlastitim životnim okolnostima. U duhovnim vježbama treba također preispitati vlastitu molitvu, uzimajući u obzir da je pastoralni prioritet svećenika upravo njegovo jedinstvo, zajedništvo s Kristom, po euharistiji i molitvi, kako se u jednoj prigodi izrazio papa Benedikkt XVI. Isus naime „ustanovi dvanaestoricu da budu s njime“ i da ih zatim „šalje propovijedati…“ (Mk 3,14).
U drugom razmatranju govorilo se o identitetu svećenika danas. Na temelju koncilske ekleziologije promijenilo se uvelike gledanje na identitet i poslanje svećenika te je poslije „Temeljnih odredbi o svećeničkoj izgradnji“ (1970.) bilo doista potrebno da dvije biskupske sinode (1971. i 1990.) imaju za temu ministerijalno svećeništvo odnosno odgoj budućih svećenika. U postsinodalnoj apostolskoj pobudnici „Pastores dabo vobis“ (1992.) naglašeno je da svećenici postoje i djeluju „u ime i u osobi Isusa Krista Glave i Pastira“.
U trećem razmatranju ‒ o odnosu svećenika prema Božjoj riječi ‒ voditelj je naglasio da on, poput sv. Antuna Padovanskog, treba biti „riznica Božje riječi“, osobito po njezinu studiju i molitvenom čitanju (lectio divina). Podsjetio je na riječi pape Franje da propovjednik koji se ne priprema za homiliju „nije 'duhovan', nepošten je i neodgovoran prema darovima koje je primio“ (EG 145).
U četvrtom razmatranju bilo je riječi o svećeničkoj posvetiteljskoj službi. O njoj je, posebno što se tiče euharistije, bilo potrebno da Crkva u posljednje vrijeme pruži jasne smjernice (Ecclesia de eucharistia, 2003.; Redemptionis sacramentum, 2004.; Sacramentum caritatis, 2007.).
Nakon razmatranja „Svećenik – primatelj i djelitelj milosrđa“ bio je ispit savjesti (posebno o svećeničkom duhovnom životu i njegovoj službi) kao priprava na sakrament pomirenja.
Šesto je razmatranje bilo posvećeno svećeničkom celibatu. I u ovom je kontekstu istaknuto da je celibat izravno povezan s trajnim jedinstvom i zajedništvom svećenika s Kristom.
Sedmo je razmatranje imalo za temu „Blažena Djevica Marija u životu svećenika“. Voditelj je naglasio da je svećeniku prije svega potrebno sigurno i cjelovito znanje o Mariji te da zdrava marijanska pobožnost jednako izbjegava „pretjerivanja“ i „umnu skučenost“ (usp. Marialis cultus).
Posljednje je razmatranje bilo posvećeno kršćanskoj radosti. Radost je na psihološkoj razini reakcija na ispunjenje čovjekove želje. No, ta je radost prolazna. Za kršćane je radost dublja ljudska stvarnost, duhovna kategorija, plod Duha Svetoga, udioništvo na Kristovoj radosti. Od svećenika se očekuje da bude radostan navjestitelj Radosne vijesti.
Voditelj je svakoga dana održao i prigodnu homiliju na euharistijskom slavlju. Sudionici su zajedno molili Jutarnju, Večernju, Srednji čas i Povečerje, a uvečer su sudjelovali u pobožnostima: dvije su večeri molili krunicu, jedne križni put, a jedne je bilo euharistijsko klanjanje. Bogoslov fra Mirko Mišković brinuo se za pripremu liturgijskih slavlja i molitava.
Na vježbama su sudjelovali fra Anto Garić, fra Damjan Šešelja, fra Joso Živković, fra Josip Vrdoljak M., fra Bernard Rubinić, fra Marijan Jelušić, fra Petar Grubišić, fra Branko Lovrić, fra Rafael Lukarić, fra Marko Vrgoč, fra Jerko Penava, fra Zvonimir Brusač, fra Marko Neretljak, bogoslov fra Mirko Mišković, fra Ivan Široki, fra Mirko Kralj i vlč. Ivan Hrastović, župnik u Kraljevom vrhu (na sjevernim obroncima Medvednice).
U poznatom ambijentu sabranosti, u samostanu i prirodi samostanske okoline, uz brižnu pažnju gvardijana fra Ante Garića i njegovih suradnika za sve što je sudionicima bilo potrebno, posijane su mnoge sjemenke koje će, čvrsto se nadamo, u svoje vrijeme donijeti rod.

Fra Zvonimir Brusač