Druga korizmena nedjelja B






Post 22, 1-2.9a.10-13.15-18
Rim 8, 31b-34
Mk 9, 2-10

Biti u realnosti Božjega darovanja

Druga nam korizmena nedjelja za evanđeoski odlomak donosi izvještaj evanđelja po Marku o Isusovu preobraženju prije nego će poći prema Jeruzalemu, prema križu, muci, smrti i uskrsnuću. Pored ove teme koja nam može privući pozornost, stoji i duboka poruka za vjernika u korizmenom vremenu. Isusovo preobraženje na gori je mjesto ohrabrenja, osviještenja realnosti Božjega poslanja i Božjega projekta spasenja čovjeka. To je mjesto potpisa Božje darovnice svoga Sina čovjeku, predanja za čovjeka preko mjere čovjekova razumijevanja i dokaz Božje slave koja će se očitovati u darovanju svoga Sina u ruke čovjekove pravde. Bog daje sve što ima – sve svoje najmilije, a od čovjeka traži damo jedno – poslušnost!
Prauzor poslušnosti u vjeri je Abraham. Na razini religije, Abraham stoji kao praotac vjere, onaj koji je svojom vjerom u jednoga Boga postavio temelje našoj vjeri danas. Bog je od njega tražio da u izrazu vjernosti Bogu žrtvuje ono što mu je Bog u obećaju sam podario – od Boga darovanoga sina Izaka. Abraham nije pitao za razloge, nije zdvajao, nije s Bogom pregovarao o drugim ili drugačijim mogućnostima – već je pošao učiniti kako mu je Bog odredio. Iako je ovaj odlomak knjige Postanka vjerojatno poznat, uvijek iznova zvuči kako kakav „triller“ – ostaje neizvjesnost, ostaje pitanje kako Bog koji se pokazao tako bliskim traži tako tešku žrtvu – postaje tako dalek. Ali Bog je uvidio Abrahamovu vjeru, njegovu poslušnost: „Sad, evo, znam da se Boga bojiš jer nisi uskratio ni svoga sina, jedinca svoga“. I dao mu je Bog obećanje za sva njegova potomstva – obećanje vjere i blagoslova.
Abraham, koji je iz vjere i ljubavi prema Bogu htio žrtvovati i Božji dar – svoga Sina ne zdvajajući ili pitajući za razloge, slika je Boga koji je žrtvovao svoga sina za čovjeka i čovjekovo spasenje, a Isus nije zdvajao niti pitao Oca za razloge i smisao toga čina. Apostol Pavao pišući Rimljanima upravo poziva na Božji darežljivost prema čovjeku i na snagu koju je čovječanstvu time podario. Tko će protiv nas? – pita Pavao – i tko nas može osuditi kad nas je Bog opravdao jer ni svoga Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao. Isus Krist – Božji Jaganjac – nas opravdava, osnažuje, brani, zauzima se za nas. No, postoji i naš dio Saveza, naša strana ugovora s Bogom.
Markovo evanđelje ove korizmene nedjelje donosi nam događaj preobraženja na gori, pred trojicom učenika koji su događajem preobraženja ostali prestrašeni. Zapravo, događaj preobraženja u Petru, izazvao je učinak oduševljenja, užitka i senzacije. Bjelina koja nastaje događajem preobraženja ukazuje na nadnaravnost događaja, a prisutnost Mojsija i Ilije, na Božju riječ, na Zakon i Proroke koji su bili mjerilo vjere židovstva. Petrova želja da načini tri sjenice, da ostane uživati u događaju, u prisutnosti nadnaravnoga – daleko od realnosti života – prekinuta je Božjim glasom „Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!“. Ovom opomenom s neba izabrani apostoli bude se iz sna i užitka događaja, vraćaju se u stvarnost i sada započinje novo vrijeme. Bog je potpisao novi ugovor s čovječanstvom, temeljen na Zakonu i Prorocima; ugovor nove vjernosti koja traži žrtvu života svoga Sina, koja od čovjeka traži poslušnost. Prestaje vrijeme Zakona i Proroka, približuje se vrijeme Božje slave nad svim stvorenim. Bog zapravo stvara novu stvarnost, skida masku senzacionalizma s Isusa, koji je sada ovjerovljenje Božjih obećanja dana ocima po Zakonu i Prorocima. Do te nove stvarnosti dolazi se preko križa, preko patnje, trpljenja, preko osude i nepravde, preko granice onoga za što je Bog čovjeka stvorio. To je Isusova stvarnost, koju on svojim predanjem otkupljuje i time se za nas zauzima. Ali stvarnost križa postaje i stvarnost vjernika, kršćana, Isusovih učenika, kojima Bog naređuje da slušaju Isusa – Očeva ljubljenoga Sina – koji je sve to već radi nas prošao. Poslušnost Isusu – Božjemu Sinu i našemu Otkupitelju – tu je snaga kršćanstva, snaga naše vjere, čvrstina naše nade i poticaj na djelotvornu ljubav prema bližnjima! Naša poslušnost Isusu jest i naše preobraženje, naše „žrtvovanje“ samih sebe, vlastitih prohtjeva i čežnji, da bismo ostvarili svrhu svoga kršćanskog poziva.
Opasno je da vjeru svedemo na nešto što nas oduševljava, na nešto što je privremeno, te tako zanemarimo realnost življenja i istinu naše egzistencije. „Tu nam je lijepo“ – kada govorimo o crkvi je najveća zamka kršćana koji traže samo što će od Boga primiti, a nisu spremni ili ne žele prihvatiti stvarnost života Crkve, stvarnost Božje prisutnosti koja je – uvijek – drugačija od naših mišljenja i očekivanja, stvarnost križa u kojoj se očituje Božja snaga i ljubav. Biti u vjeri, povremeno „uživati“ u vjeri je dobro, ali se ne smijemo zadržati na tome već uvijek biti spremni slušati Isusa Sina Božjega, biti spremni prihvatiti Božji dar spasenja i postati radosni darivatelji svoga života i svoje duhovne žrtve Bogu.
Korizma je naše vrijeme na gori preobraženja s Isusom, ovdje s Isusom možemo prepoznati što je i tko za nas i naše živote Isus Krist, osnažiti svoju vjeru za prihvaćanje stvarnosti Božjega poziva i poslanja, učvrstiti svoju poslušnost Isusu i evanđelju i konačno, hrabro s Isusom sići s gore i poći prema našoj kalvariji gdje nas On čeka. Amen.

KK