Četvrta korizmena nedjelja B





2 Ljet 36, 14-16. 19-23
Ef 2, 4-10
Iv 3, 14-21

Da svaki koji u njega vjeruje, ima život vječni

Povijest našega spasenja obilježena je grijehom čovjeka, mnoštvom padova, neuspjeha i bunta izabranog Božjeg naroda, ali i Božjeg truda da čovjeka, koji je izgubio blaženstvo života s Bogom, privede k spasenju i vječnosti. To je život čovjeka, put čovječanstva, to je ono što nam je zaslužilo i zavrijedilo takvoga Spasitelja, Isusa Krista, kako i pjevamo u vazmenom hvalospjevu: O sretna li grijeha koji je zaslužio takvog i tolikog spasitelja.

Grijeh je prisutan u našoj povijesti, bilo općoj, bilo pojedinačnoj. U Starome zavjetu, kako nam donosi knjiga Ljetopisa koju smo čitali u prvome čitanju, grijeh je postao osobina čak i svećeničkih glavara. Grijeh je nazvan nevjerom, a nevjera je zaslužila Božji intervent koji je ostvaren slanjem proroka, glasnika Božjih koji su narodu prenosili Božju riječ spasenja i poziv na obraćenje. A narod, budući da je bio u nevjeri, u tami, nije prihvaćao Božju riječ koja je donosila rasvjetljenje, nego je proroke ismijavao pa i ubijao. Zato je narod navukao gnjev Božji na sebe, kaznu Svevišnjega, da bude uništen, ali ne čovjek nego grešna i nevjerna navika, „stil života“ koji je rušio temelje saveza s Bogom. Nabukodonozor je odveo narod izraelski u Babilonsko ropstvo, da se ispuni riječ proročka. Ipak, Bog – bogat milosrđem – učinio je čin spasenja svome narodu. Vratio ga je u njegovu zemlju svojim činom, učinjenim ne po izraelskom vladaru, nego po vladaru stranoga – poganskoga naroda – po Kiru. Bog se ondje opet pokazao kao onaj koji se drži svoga Saveza, kao onaj koji ljubi čovjeka, ali koji djeluje suprotno od svake čovjekove pomisli ili shvaćanja. Jer „njegovi putovi, nisu naši putovi, i njegove misli nisu naše misli“. I povrh svakoga grijeha, Bog je onaj koji pati, ali koji je prepun smilovanja. To je Božja vrlina, odsjaj njegove svetosti i slave, jer prelazi preko naših grijeha i oprašta ga, jer nas ljubi i stalo mu je do svakoga čovjeka.

U zanimljivoj katehezi židovskom intelektualcu Nikodemu Isus objašnjava otajstvo Božjega milosrđa kada tvrdi da „kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji, da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni“. To je neshvatljivost Boga, koji po zmiji – simbolu smrti, daje spasenje u Mojsijevo vrijeme, koji po križu – sredstvu ubojstva prokletnika – donosi spasenje čovječanstvu. Ali, Bog je neshvatljiv toliko jer ljubi, i jer je „dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“. Sin donosi spasenje, ne osudu. Jer osuda pripada grijehu, a spasenje čovjeku. Isus tvrdi da je vjera ona koja ne osuđuje, a nevjera osuđuje. A vjera je pristup spasenju, pristup vječnosti i odmak od grijeha, od tame.

Ivanovo evanđelje donosi nam razliku vjera-nevjera i svjetlost-tama. U ovome se suprotstavljanju i nalazi osuda svijeta. Jer Sin Božji u svome je tijelu na drvu križa ubio grijeh, i svakome tko vjeruje i tko živi njegovu žrtvu u svome životu donosi spasenje. Osuda je onima koji su se osvjedočili žrtvi Sina, a nisu povjerovali, nego su ustrajali u nevjeri. Isus – Sin Božji, ovdje je poistovjećen sa svjetlošću koja je došla na svijet, da rasvijetli tajnu čovjekova postojanja, da na svjetlosti pokaže ljudsko dostojanstvo i Božju ljubav. Ali, tama je ipak ostala, jer tama je nevjera, grijeh, zlo. A zlo se čini u tami, ne podnosi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti, da ne bude razotkrivena. Tako je vjera čin svjetlosti, nevjera čin tame. Djela učinjena u tami su djela zloga, a ona učinjena na svjetlosti djela su u Bogu učinjena, bjelodano, jer su rasvijetljena Istinom.

Možda nam je sad razumljivije zašto se tolika zla događaju preko noći i zašto zločinci odbijaju ikakvu pomisao na Crkvu ili Boga. Pa i svaki naš grijeh čin je tame, jer nas obuzima sramota, povlačimo se, da drugi ne vide da smo nešto zlo učinili. Jer utoliko je teži grijeh ukoliko postoji veća svijest i spoznaja Svjetlosti. Starozavjetni čovjek mogao je prekršiti Savez s Bogom, a morao je za to platiti odmazdu, bio je osuđen s grijehom. Sada – milošću Božjom, grijeh je osuđen, a čovjek spašen, samo ukoliko sam sebe ne osudi pristajanjem uz tamu.

Pred nama će uvijek stajati Bog – bogat milosrđem – koji nas je milošću spasio jer nas je ljubio, koji je nas mrtve oživio s Kristom. Na nama je da prihvatimo taj dar, dar spasenja koji nam donosi, da bi se sačuvali od osude kojom sami sebe osuđujemo. Jer spasenje je Božji dar, dar besplatnosti i milosti darovan Božjem djelu, nama, stvorenima u Kristu za dobra djela. Ostavimo djela tame, ostavimo nevjeru, i prihvatimo s pravom vjerom koja se djelima istine i svjetlosti svjedoči, da tako prihvatimo ono što nam je Bog unaprijed pripravio – a to je dostojanstvo spašenih, dostojanstvo djece Božje.

Cilj naše korizme je Uskrs. U uskrsnom bdijenju, u noći velike subote, posvjedočit ćemo svoju krsnu vjeru obnovom krsnih obećanja držeći u rukama svijeće čiji je plamen upaljen na vazmenoj svijeći. Time ćemo jedni drugima reći da smo vjerom prosvjetljeni, da smo djeca svjetlosti. A djeca svjetlosti klone se tame, i svojom prisutnošću donose svjetlost vjere čitavom svijetu. To je naše zajedničko poslanje. Neka nas na tome putu vodi svjetlost i milost Duha Svetoga. Amen.

KK