50. obljetnica smrti fra Stjepana Sorića





U Splitu, u crkvi sv. Josipa, župno euharistijsko slavlje 11. studenog 2018. bilo je ujedno i sveta misa zadušnica za fra Stjepana Sorića (1901. ‒ 1968.), franjevca trećoredca, prigodom 50. obljetnice njegove blažene smrti. Slavlju je predsjedao provincijal fra Ivo Martinović, a koncelebrirali su župnik fra Kristijan Kovačević i fra Andrija Štajduhar. Polazeći od liturgijskih čitanje te nedjelje (1 Kr 17,10-16 i Mk 12,38-44) i podsjetivši da je na taj dan 1968. godine na glasu svetosti preminuo fra Stjepan Sorić ili fra Stipica, kako su ga zvali mnogi u Splitu, Provincijal je u homiliji povezao likove siromašnih udovica iz prvoga čitanja i Evanđelja sa život i djelovanjem fra Stjepana te, između ostalog, rekao:
„Riječ je o dvjema biblijskim ženama, jednoj iz Staroga zavjeta i drugoj iz Novoga. Obje su primjer potpunog, nesebičnog darivanja i povjerenja u Boga. Samo onaj tko ima potpuno povjerenje u Boga, tko istinski vjeruje u Boga i Bogu, taj se iskreno njemu povjerava i služi. Isus u tom smislu hvali sirotu udovicu koja u dva simbolična novčića povjerava Bogu sav svoj život. Bogu daje sve ne radi sebe nego radi drugoga. Isus poručuje da je njegov učenik onaj tko svoj život stavlja u službu drugoga, u službu Bogu i ljudi.
U tom svjetlu promatramo i lik fra Stipice koji je svoj svećenički i redovnički poziv stavio u službu drugoga, služeći Bogu i ljudima. Dajući sav svoj žitak, svega sebe, bio je prepoznatljiv u Splitu i gdje god je djelovao kao svećenik i fratar. Kroz dvadeset i pet godina života i djelovanja u Splitu, od toga devetnaest kao župnik, ostavio je trag svetačkog života. O tome su poslije njegove smrti posvjedočile mnoge osobe različitih uvjerenja i zvanja, od ateista do katoličkih sveučilišnih profesora, svećenika i redovnika, a posebno župljani ove župe. Kad je umro, gradom se pronio glas: „Umro je svetac“! U čemu je bila svetost fra Stipice? Papa Franjo nam govori da se svetost ostvaruje u svakodnevnom životu i da treba ići na periferije župâ, gradova, ljudskih života itd. Fra Stipica je već davno ostvario ova papin poziv. Svim župljanima, fratrima samostana sv. Josipa, svećenicima Nadbiskupije, redovnicama, vjernicima i nevjernicima, prijateljima i prezirateljima vjere i Crkve bilo je poznato i svakodnevno vidljivo kako fra Stipica ide na periferije Župe Svete nazaretske obitelji i grada Splita da posjeti siromašne obitelji, bolesnike, starce i napuštene. Nije mu bio problem kopati u vrtu ili prati posuđe u kuhinji. Svima je bio prijatelj, a posebno siromašnima. Bio je veliki molitelj i pokornik i poznati ispovjednik mnogih ženskih redovničkih zajednica u Splitu. Vesela narav i radosni franjevački duh bili su bogatstvo kojim je zračio i prenosio toplinu Kristove ljubavi ljudima. Mnogo je toga primio u obitelji, u redovničkom odgoju u Provinciji, ali je najviše primao iz trajne povezanosti s Isusom u tajni euharistije.
Njegov životopisac fra Bono Mazić kaže: „Bio je magnet koji je privlačio ljude ne na sebe nego na Boga“. Taj magnet bila je njegova svetost koju je zračio i kojom je privlačio ljude k Bogu. Svetost uvijek privlači. Ona ide na periferije ljudi i ljudskih stvarnosti. Ona je konkretna i jasna, svakodnevna, živi se u svakom mjestu, iz dana u dan. Ona ne isključuje grešnost i ljudskost, nego ih mijenja i oblikuje u Božjem svjetlu i ljubavi. Svetost nema određeni kalup i metodu, ali upravo zbog grešnosti i ljudskosti ona ima svoj rast i padove, svoje krize, nejasnoće i kušnje. Sveci nisu savršene i bezgrješne osobe, nego osobe koje žele svojim životom potpuno slijediti Isusa Krista. Oni se njemu potpuno darivaju, daju svega sebe, sav svoj žitak i bitak. Oni se bore sa svojim grijesima, slabostima, lošim navikama i mijenjaju se. Često puta im se događa da ih se ne razumije ili ne prihvaća, ali oni su uporni u onom što je Božje, ali oni svijetle svojim primjerom i životom. Ljudi ih prepoznaju i slijede jer oni daju pravo svjedočanstvo nesebičnog darivanja Bogu i sve povjeravaju njemu poput udovicâ iz današnjih čitanja.
Neka nam život i primjer fra Stipice budu poticaj za rast u svetosti, u ljubavi prema Bogu i ljudima. Neka njegova svetost bude nadahnuće za našu osobnu i svakodnevnu svetost, za iskreno darivanje i povjerenje u Boga, Crkvu i ljude.“
Fra Stjepan Sorić je rođen 26. rujna 1901. u Preku na otoku Ugljanu. „U zajednicu samostanskih trećoredaca (glagoljaša) stupio je 1918. Bogoslovne nauke učio je u Krku 1921. – 25. Za svećenika je zaređen 1925. Obavljao je dužnost učitelja bogoslova u Zagrebu 1927. – 30. i Krku 1936. ‒ 38., upravitelja mladeži na Školjiću, nastavnika i kapelana u Preku 1930. – 35., učitelja novaka 1935. – 36. te nastavnika u Krku 1936. – 38 i na Školjiću 1938. – 39. Bio je upravitelj samostana u Splitu 1940. – 41. i 1956. – 68. i Zaglavu [na Dugom otoku] 1941. – 46., gdje je bio i župnik. Također je bio prvi župnik novoosnovane župe Svete obitelji u Splitu 1947. – 1966. Za boravka u Krku i Splitu bio je upravitelj Trećega [svjetovnog] reda. Kao župnik bio je otac siromaha i bolesnika koje je neumorno obilazio. U povodu godišnjice izdane su njegove bilješke pod naslovom O. Stjepan govori.“(N. Gregov u: Hrvatski franjevački biografski leksikon, Zagreb 2010., str. 500). Fra Bono Mazić napisao je njegov životopis pod naslovom Svetac koji to možda nije (Split, 1976.) Životopis prigodom 40. obljetnice smrti, pod naslovom Zaljubljen(ik) u Krista. Otac Stjepan Sorić, napisao je fra Josip Marcelić (Zagreb, 2008.)

Priredio fra Zvonimir Brusač