Uprava reda
Generalni vikar
Prvi vijećnik
Drugi vijećnik
Treći vijećnik
Četvrti vijećnik
Generalni tajnik Zadnja izmjena (Utorak, 17 NOVEMBER 2009 15:08) Generalni ministar
fra Michael Higgins Rođen je 8. svibnja 1951. g. u Bostonu, Massachussetts, SAD, kao najstariji od pet sinova, u obitelji irskog porijekla. Otac mu je bio službenik Američke ratne mornarice te se obitelj često selila. Bio je u Američkoj vojsci, služio je u Vijetnamu 1970.-1971. Od 1972. do 1977. radio je u prodajnom odjelu tvrtke «Lafayette Radio Electronics».
Zadnja izmjena (Nedjelja, 22 NOVEMBER 2009 18:33) Delegacija sv. Bonaventure, BangladešPovijest pokazuje da su političke prilike utjecale na ukidanje i zatvaranje provincija. U Bangladešu je razvoj političkih događaja doveo do rađanja novog entiteta, Delegacije sv. Bonaventure.
Dva su Bangladešanina, fra Kevin Tutu i o. Emanuel Gomes, šezdesetih godina pristupili indijskoj Provinciji Sv. Tome. Završili novicijat i položili prve zavjete u Indiji. I jedan i drugi su bez poteškoća mogli posjećivati svoju zemlju. Atentatom na osnivača Bangladeša godine 1975. političke prilike su se potpuno promijenile. Kad je o. Emmanuel išao obnoviti vizu, indijske su mu vlasti rekle da više ne može ostati u zemlji. Vratio se u Bangladeš i živio tamo kao franjevac trećoredac bez zajednice. Generalni ministar ga je najprije priključio zajednici u Italiji, a potom zajednici u Sri Lanki. Dok je tamo boravio trojica mladića iz Bangladeša izrazila su želju da postanu franjevci trećoreci. O. Emmanuel je uredio da brigu oko njihovog odgoja preuzme zajednica u Šri Lanki. Otac Emanuel se vratio u Bangladesh i počeo pomagati biskupu u Dinajpuru na jednoj župi. Još je jedan mladić zatražio ulazak u zajednicu franjevaca trećoredaca. Uz pomoć indijske provincije sv. Tome i misionara Papinskog instituta za misije (PIME) trećoreci u Bangladešu izgradili su kuću, “Assisi Bhavan”. I general u Rimu i susjedni provincijali nadali su se da će se odnosi između Bangladesha i Indije normalizirati. Oni su međutim postajali sve gori. Bilo je gotovo nemoguće dobiti vizu za prelazak iz jedne zemlje u drugu. Na Generalnom kapitulu u Asizu, u lipnju 1995. indijska je Provincija sv. Tome predložila Redu da u Bangladešu ustanovi delegaciju, to jest zajednicu pod izravnom upravom Generalne kurije. To je i učinjeno; u srpnju pak 1999. generalni ministar o. Bonaventura Midilli blagoslovio je novu zgradu novicijata, u kojoj su trojica mladića započeli prvi novicijat našeg Reda u Bangladešu. Trenutno se pokazuju znakovi porasta zvanja u ovoj Delegaciji. Bangladeš je zemlja sa 122 milijuna ljudi. Osamdeset i pet posto stanovništva su muslimani dok kršćani čine nešto manje od jedan posto pučanstva. Ova Delegacija podsjeća naš Red na primjer sv. Franje koji je, u svojoj jednostavnosti, naviještao Krista sultanu i saracenima. Za daljnje informacije: Assisi Bhavan P.O. Hajee Danesha College North Gobindapur Dt. Dinajpur Bangladesh Delegacija sv. Ivana Krstitelja, ŠvedskaDvojica luteranaca, jedan Šveđanin, drugi Amerikanac, studirali su 1970. godine psihologiju religije na sveučilištu u Uppsali. Otkrili su da ih privlači sv. Franjo Asiški i zaželjeli služiti unutar Švedske Crkve kao franjevci. Otišli su u Englesku i završili novicijat kod anglikanske družbe sv. Franje. Nakon povratka u Švedsku, luteranski biskup Goeteborga dao im je dozvolu za osnivanje redovničke zajednice.
Brat Frans-Eric Larson i brat Ingmund Andersson osnovali su 1978. godine “Kuću sv. Franje” u blizini Goeteborga. Kuća je postala sastajalište za sve uzraste, za sve koji su imali potrebnu duhovne pomoći i vodstva. U svom su radu osjetili da je njihovo razumijevanje duhovne stvarnosti bilo više katoličko nego luteransko. Stoga su 1983. ova dva redovnika postala članovima Katoličke Crkve. Brat Frans-Eric je već slijedeće godine bio zaređen za svećenika. Biskup Hubertus Brandenburg odobrio im je status redovničke zajednice u svojoj biskupiji u Stockholmu. Franjevačka kuća je nadograđena, u njoj je napravljena kapela Preobraženja, a izgrađen je i prostor za društvena okupljanja. Braća su počela svakodnevno moliti časoslov i slaviti Svetu misu, moliti krunicu i obavljati klanjanje pred Presvetim. Biskup im je povjerio pastoralnu skrb za područje na kojem se nalazi njihova kuća. Braća se brinu za vjernike koji su im povjereni, onemoćalima vrše sve popravke, pripremaju im hranu, čiste, bave se vrtlarstvom, drže farmu pilića i pčele. Imaju i pustinjačku nastambu, “eremitorij”, kamo odlaze u osamu i provode vrijeme u šutnji i molitvi. Generalni ministar o. Jose Angulo je 1991. ovu braću sjedinio s našim Redom. Braća švedske delegacije imaju živo proročko viđenje svog poslanja u zemlji u kojoj polovica stanovništva ne vjeruje u Boga. Svjesni da je Švedskoj potrebna reevangelizacija, braća su za zaštitnika Delegacije izabrali Ivana Krstitelja – preteču Isusa Krista, u skladu s duhom sv. Franje koji je braću nazivao “glasnicima velikoga Kralja”. Za daljnje informacije: Franciskusgarden Jons vag 44 S-433-75 Jonsered SWEDEN E-mail: Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript Viceprovincija sv. Franje, IndijaBožjom milošću Provincija sv. Tome doživjela je čudesan rast. Od skromnog početka s četiri misionara 1939. godine narasla je na 155 članova. Velika udaljenost između kuća i samostana i nedostatak dobrih cesta ukazali su na sve veće poteškoće u upravljanju tako velikom provincijom. Na provincijskom kapitulu 1996. odlučeno je da se uspostave dva povjereništva: jedan u Ranchiju pod zaštitom sv. Franje a drugi u Bangaloru pod zaštitom sv. Ljudevita.
Provincijal o. Mathew Puthenparampil je 1999. godine prosudio da su sazrele prilike da Povjereništvo u Ranchiju postane Viceprovincija. Trideset i trojica redovnika opredijelila su se za članstvo u novoj Viceprovinciji. U srpnju 1999. održan je izvanredni kapitul Provincije na kojem se odlučilo o ustanovljivanju i organizaciji Viceprovincije. Viceprovinciji je povjereno sedam škola i devet župa. Tadašnji generalni ministar o. Bonaventura Midili, potvrdio je 8. prosinca 1999. odluku o osnivanju Viceprovincije te postavio o. Alojzija Kattadyja za prvog provincijala. Bio je to povijesni događaj za Provinciju sv. Tome. San se ispunio. Red zahvaljuje Bogu za svoj procvat u Aziji. Viceprovincija sv. Marije od Guadalupe, México i Texas (SAD)Mnoge se stvari događaju zahvaljujući tomu što “netko nekoga pozna”, a ne jer “netko nešto zna”… Uistinu, samo je jedno prijateljstvo bilo razlog nazočnosti franjevaca trećoredaca u Méxicu. Godine 1951. otac Ordines, svećenik teatinac napisao je svom prijatelju s Mallorce o. Rafaelu Ginardu Amorosu: “U Ciudad de Méxicu imamo više posla nego možemo stići, a oni nam nude još više. Sada je vrijeme da vi dođete i ovdje otvorite kuću.” Iste godine sastalo se vijeće španjolskog povjereništva u SAD-u kako bi razmotrilo ovaj prijedlog. Došlo se do zaključka da nije dobro odugovlačiti s idejom kako se kancelar nadbiskupije u Ciudad de Méxicu ne bi predomislio. Stoga je odlučeno da se pošalje o. Juana Domenga da preuzme brigu za jednu župu u Colonia de Moctezumi.
Tadašnji španjolski provincijal o. Antonio Bauza, pošao je 1952. godine u Mexico kako bi razmotrio ponudu da njegovi fratri preuzmu još jednu župu. Vidio je veliku potrebu za svećenicima u Ciudad de Mexicu. Grad se naglo širio. Antiklerikalnim zakonom iz 1917. godine bio je ograničen broj ređenja svećenika i zbog toga se osjećao veliki nedostatak pastoralnih radnika. Otac Bauza i njegovo vijeće su stoga odlučili prihvatiti ponudu Nadbiskupije. Fratri su sagradili novu crkvu u blizini mjesta Senor del Buen Despacho i posvetili je Božanskoj Providnosti. Nadbiskupija je fratrima 1957. povjerila župu sv. Pija X, a nešto kasnije i dvije druge župe. Fratri su kupili imanje u Atizapan de Zaragozi na kojem su uskoro sagradili sjemenište. Španjolska provincija je 1963. godine izdvojila kuće u Meksiku iz sastava Povjereništva u SAD-u i od njih stvorila novo ovisno Povjereništvo. Za prvog poglavara izabran je o. Miquel Pacual. Godine 1981. Povjereništvo je počelo s novicijatom u Atizapanu. Na istom imanju sagradili su za potrebe pastorala mladih “Kuću za mlade” Već 1984. godine otvara se kuća za bogoslove u Tlalpanu na rubu Ciudad de Méxica. Na provincijskom kapitulu 1997. kapitularci donose odluku o uspostavljanju Viceprovincije u Méxicu i Texasu. Iste godine generalni ministar o. Bonaventura Midilli službeno ustanovljuje Viceprovinciju Svete Marije od Guadalupe. Za prvog poglavara izabran je o. Mateo Garcia Redondo. Nova Viceprovincija ima 33 svećenika i jedanaest bogoslova. Fratri djeluju na pet župa u Ciudad de Méxicu i četiri župe u Texasu. Redovnici rade u školama, bolnicama, sredstvima javnog priopćavanja te organiziraju duhovne vježbe za djecu i mladež. Za daljnje informacije: Casa de Formacion Arenal 10 Santa Ursula Xitla 14420 Tlalpan, D.F. Mexico Saint Leonard Church 8510 S. Zarzamora St. San Antonio, TX. USA Viceprovincija Naše Gospe od ukazanja, BrazilKad se neposredno nakon zla pokaže Božja ruka onda je to znak Božje svemoći. Nakon što je francuska vlada počela zatvarati samostane u Francuskoj, naši su franjevci počeli slati misionare u Brazil. Carlos Luis D’Amour, biskup u Cuiabài, izrazio je 1904. godine svoju dobrodošlicu o. Ambroziju, o. Atanaziju, o. Aristidu, o. Bonaventuri i bratu Fedelu. Povjerio je fratrima pastoralnu brigu u jednoj regiji centralnog dijela Brazila koja teritorijem dva puta nadmašuje veličinu Francuske. Tijekom jedanaest godina francuski su trećoreci tako dobro razvili infrastrukturu da je to ponukalo Vatikan da za prvog biskupa u Caceresu postavi franjevca trećoreca o. Louisa Mariju Gailberta. Dolazak američkih frataraAmerička Provincija Srca Isusova se 1962. godine odazvala apelu Pape Ivana XXIII za pomoć Crkvi u Latinskoj Americi. Poslala je šestoricu redovnika: o. Rogera Chuntu, o. Victora Galla, o. Josepha Clencyjaa, o. Carla Napolija, o. Roberta Siska i o. Marcellusa Smitha, u mjesto Borba u području Amazone. To široko područje obuhvaćalo je oko 100.000 kvadratnih kilometara. Tamo je najprikladnije putovati brodom. Fratri su osnovali četiri pastoralna centra: Nova Olinda, Borba, Nova Aripuana i Autazes. Svaki je centar imao svoje misijske filijale. Časne sestre su im pomagale kao učiteljice i katehistice. Do godine 1970. u trećoredskom misijskom projektu u Brazilu sudjelovalo je petnaest redovnika. Otac Adrian Viegle je 1965. godine, završivši službe provincijala postao prelat nullius u Borbi. Stvaranje viceprovincijeGeneralna kurija u Rimu je 1967. sazvala sastanak vodstva zajednice u Brazilu s upravama francuske i američke trećoredske provincije. Plod tog sastanka bio je da su se ujedinile francusko-brazilske i američko-brazilske misije. Preporuka s tog sastanka bila je da dvije zajednice objedine odgojni program. General José Angulo Quilis je 1992. službeno ujedinio dva entiteta u Viceproviciju Naše Gospe od ukazanja, a za prvog provincijala izabran je o. Alain Hévin. Ova Viceprovincija ima 26 svečano zavjetovana redovnika koji djeluju na osam župa. Velike udaljenosti između pojedinih samostana i župa Viceprovincije znatno otežavaju međusobnu komunikaciju. Za braću će biti veliki izazov promicanje jedinstva i bratstva unatoč tome što nastavljaju rad u međusobno vrlo udaljenim područjima od Amazone do gradskih područja Sao Paola i Santa Catarine. Viceprovincija Gospe Šri LankeNa putu za Kinu 1868. don Luigi Piccinelli zaustavio se na Ceylonu (danas Šri Lanka) isusreo se s msgrom Hilaryjem Sillanijem, apostolskim vikarom u Colombu. Don Luigi mu je ispripovijedio kako se zavjetovao da će postati misionar u Kini. Biskup Sillani mu je odgovorio: “Dragi moj Piccinelli, Kina u koju si se zaputio nalazi se ovdje”.
Novi misionar inspirirao je trojicu mladića da život posvete Bogu. Godine 1877. don Luigi se priključio trojici mladića u Maggoni, gdje su provodili život u molitvi i brizi za napuštenu djecu. Godine 1884. Vratio se u Italiju povjerivši malu zajednicu apostolskom vikaru, biskupu Christopheru Bonjeanu koji je, na temelju prve zajednice osnovao kongregaciju domorodačke braće sv. Vinka Paulskog, prvu redovničku zajednicu čiji su članovi bili pripadnici domaćeg stanovništva. Za poglavara kongregacije postavio je jednog člana Družbe oblata Bezgrešne Djevice Marije. Slijedeći biskup Colomba prebacio je djecu iz dijecezanskog sirotišta u Dom Sv. Vinka u Maggoni i ravnatelja Doma postavio braći za poglavara. Osim poduke u školi braća su se brinula za djecu 24 sata dnevno. Prevelika zauzetost nije dakako pogodovala rastu njihova duhovnog i bratskog života. Kako je rastao broj zvanja braća su počela poučavati i u državnim školama i na učiteljskom koledžu u Maggoni. Godine 1903. braća su svoj apostolat podučavanja i brige za napuštenu djecu proširili i na druge radove. To međutim što su im za poglavare uvijek bili postavljani oblati Bezgrešne nije pomagalo razvoju njihovog franjevačkog identiteta niti ih je pripremalo za samostalno vođenje kongregacije. Braća su osjećala potrebu povezivanja s franjevačkim zajednicama. Godine 1910. zatražili su duhovnu afilijaciju s Trećim samostanskim redom sv. Franje. Neprestano odbijanje biskupa u Colombu da jednoga od braće imenuje za poglavara poticalo je sve vise želju za sjedinjenjem s nekim srodnim Redom. Godine 1924. brat John Burkman pošao je u Rim. Uz pomoć pronuncija Edwarda Munija uspio se sastati sa našim generalom o. Arnalodm Rigom. Otac Arnaldo je bio za tu ideju, ali biskup u Colombu još uvijek nije htio dati svoju privolu. Pronuncij je 1929. Ipak uspio nagovoriti nadbiskupa Petera Marquea da braći dade autonomiju. Na svom prvom kapitulu braća su izabrala brata Marcelina za svog “generalnog” poglavara i usvojila nove konstitucije. Na kapitulu 1978. godine odobreno je sjedinjenje sa Trećim samostanskim redom sv. Franje. Brat Thomas Tissera, poglavar kongregacije pripremio je administrativnu proceduru s tadašnjim našim generalom o. Rolandom Faleyem te je ova zajednica 1982. godine sjedinjena s Redom. Glavne su djelatnosti Vicepovincije i danas odgoj, briga za siročad te pastoralni rad na župama. Njihova povijest je priča o izdržljivosti u mnogim poteškoćama i prekrasno svjedočanstvo milosrđa i zalaganja za najmanje, u duhu tradicije franjevaca trećoredaca. Za daljnje informacije: Franciscans T.O.R. Bolawalana Negombo Sri Lanka Viceprovincija sv. Josipa, Južnoafrička republikaApostolski vikar Marianhilla, biskup Adalbero Flescher, misionar rođen u Njemačkoj, oduvijek je smatrao da je najbolje da Afrikanci sami pastoriziraju vlastiti narod s kojim dijele isti jezik i istu kulturu. Većina redovničkih kongregacija međutim nije primala crnce u svoja sjemeništa. Ta je činjenica inspirirala biskupa Fleschera da osnuje kongregaciju afrikanaca, domorodaca, s ciljem da evangeliziraju vlastiti narod.
Duh Sveti je nadahnuo šest mladića da se 1923. godine odazovu pozivu dobrog biskupa. Prvi članovi kongregacije odlučili su živjeti zajedništvo po uzoru na Svetu obitelj iz Nazareta. Stoga su se i nazvali Franjevačkom braćom sv. Josipa. Odlučili su da će živjeti među Zulu plemenom u planinskom području, udaljenom oko 140 kilometara od Durbana. Obrađivali su svoje njive i njive svojih susjeda. Neki od njih su postali svećenici. Nekoliko godina nakon ređenja jedan je od njih postao biskup Umzimkhulua, prvi crni biskup južno od Sahare. Zakon o zaštiti apartheida donesen 1948. godine ograničio je slobodu braće. Oko godine 1970. broj braće se počeo znatno smanjivati. Budući da su braća bila dijecezanska kongregacija, biskup u Mariannhillu Martin Schmidt počeo se brinuti za budućnost kongregacije. Počeo je 1977. pregovore s Trećim samostanskim redom sv. Franje, sa željom da kongregaciju pripoji nekom postojećem Redu. Radi pomoći u procesu ujedinjavanja Generalna kurija poslala je dvojicu američkih redovnika o. Roberta Siska iz Provincije Presvetog Srca Isusova i o. Josepha Merciecu iz Provincije Bezgrešnog začeća. Godine 1982. generalni ministar o. Roland Faley službeno je ujedinio ovu kongregaciju s Redom. Red je nastavio slati redovnike iz različitih provincija da pomažu u odgoju kandidata i učenju engleskog jezika koji je potreban za studij. Braća su 1990. godine za provincijala ove Viceprovincije izabrali o. Cosmasa Mdladlu. Oni i dalje obavljaju pastoralnu službu u dvjema župama, u planinama iznad istočne obale Južne Afrike, gdje su još uvijek mnoge ceste neasfaltirane i gdje mnogi ljudi još uvijek žive bez električne energije i vodovoda. Provincija ima kuću za studente u Merrivale-u. Okončanjem politike apartheida 1994. godine i povećanjem broja kandidata na pomolu je nova nada za ove skromne redovnike iz pokrajine Kwa Zulu Natal. Za daljnje informacije: P.O. Box 263 Merrivale KZN Republica of South Africa Provincija sv.Tome Apostola, IndijaNedugo nakon što je izabran za generalnog ministra o. Giovanni Parisi je 1936. godine “osjetio unutarnji poziv da bi se Red morao uključiti u misionarsku aktivnost u nekršćanskim zemljama”. Svoje osjećaje podijelio je s kardinalom Fumasonijem Biondijem, prefektom Kongregacije za širenje vjere, te ga zamolio da promisli gdje bi se franjevci trećoreci mogli angažirati.
U veljači 1938. Kongregacija je obavijestila generalnog ministra Parisija da oci isusovci djeluju na prostranom misijskom području među Santalima i Hindusima u Patni te da su voljni taj prostor podijeliti s nekom drugom redovničkom zajednicom. Zadatak o. Giovannija bio je pronaći redovnike koji bi bili voljni poći u misije. Stoga je uputio pismo u kojem je stajalo “Ite et vos in vineam meam”, objavljeno u Analecti TOR 1938. godine. U tom je pismu istakao da Treći samostanski red sv. Franje nije prisutan ni u jednoj misiji u svijetu i apelirao da se u tu svrhu jave dragovoljci. Na ovaj apel generalnog ministra odazvao se o. Eugene George, redovnik koji je u svemu tražio Božju volju. Iako je neposredno prije ovoga apela bio izabran za provincijala Provincije Presvetog Srca Isusova, odazvao se na poziv oca general. Na generalov poziv odazvalo se dosta fratara. Za misije u Indiji odabrana su četvorica: o. William Schreder, o. Gabriel Stevens, o. Aquinas Lieb i brat redovnik fra Ivan Maganello. Otac Eugene je osobno pratio četvoricu misionara. Na putu u Indiju misionari su u rujnu 1938. godine posjetili Generalnu kuriju u Rimu da bi dobili blagoslov generalnog ministra i kardinala Biondija. Dirljiv i pun osjećaja bio je za generala Parisija, 24. studenoga 1938., trenutak kad su se o. Eugene i njegova subraća ukrcavala na parobrod u Napulju. General Parisi je zapisao:” Dok sam maramicom mahao i upućivao svoj posljednji pozdrav, na oči su mi nadošle suze. Američki misionari su u tu misterioznu daleku zemlju ponijeli sa sobom sve nade Reda za našu prvu misiju”. Stigli su u Patnu 6. prosinca 1938. godine. Doista je bila providnost Božja da su mjesni biskup Sullivan i isusovci u Patni bili Amerikanci. Neki su od njih otpratili franjevce u Goklu gdje su na Blagdan Bezgrešnog začeća svečano proslavili svoju prvu euharistiju u Indiji. Četvorica franjevaca trećoredaca započeli su svoj misijski rad učeći santalsku djecu u Školi sv. Stanislava. Otac Eugen je ostao s braćom devet mjeseci. Dvije godine kasnije u Indiju je stigla druga grupa od osam fratara Fratri su sada mogli voditi misiju u Harimohri i srednju školu u Poreyahatu. U Babamahalu su sagradili kuću novicijata. Za prvog poglavara povjereništva izabran je o. Patrick Boland. Izbijanjem Drugoga svjetskog rata nastupilo je teško vrijeme za trećoredske misionare. Nije bilo moguće komunicirati ni s poglavarima Provincije Presvetog Srca Isusova niti s rodbinom u SAD-u. Na sreću, jedan član njihove Provincije postao je vojni kapelan američke zrakoplovne jedinice stacionirane na granici Indije i Burme te je mogao slati njihove poruke u Ameriku. Prava radost za prve trećoredske misionare bila je 1946. godine kad je prvi Indijac, brat Francis Baxa, položio prve redovničke zavjete. Već 1954. Povjereništvo je otvorilo Franjevački odgojni institut u Ranchiju. Teritorij na kome su trećoredski misionari djelovali proglašen je 1955. godine apostolskom prefekturom. Deset godina kasnije prefektura je postala biskupija sa sjedištem u Bhagalpuru, u državi Bihar, a o. Urban McGarry, franjevac trećoredac, postao je prvim biskupom nove biskupije. Povjereništvo je proširilo pastoralne aktivnosti na misijske postaje u Bacchi, Kusumbi, Goddi i Sundarmuru. Nekoliko se fratara osposobilo za pružanje prve medicinske pomoći santalskom puku. Povjereništvo je za svog prvog poglavara iz Indije izabralo o. Anthonija Ramanatthua. U studenom 1971. tadašnji general o. Lodovico Secondo uzdigao je Povjereništvo u Indiji na razinu Provincije. Danas Provincija ima 123 svečano zavjetovana redovnika. Braća rade u dvanaest župa i vode deset škola u koje dolaze i djeca hinduista, muslimana i djeca iz različitih mjesnih plemena. Nekoliko redovnika je na službi u Austriji, Njemačkoj i SAD-u. U kolovozu 1999. Provincija je poslala dva redovnika u Južnu Afriku. Provincija sv. Tome Apostola iznjedrila je 8. prosinca 1999. novu Viceprovinciju sv. Franje. |
