Papinski dekret kojim se omogućuje ujedinjenje braće iz Loretta s Redom u Rimu pripremio je plodno tlo osnivanju Provincije Bezgrešnog začeća. Dekretom je braći koja su navršila tri godine jednostavnih zavjeta omogućeno da uđu u Red polaganjem svečanih zavjeta. Drugi, koji nisu ispunjavali ove uvjete, trebali su ponoviti novicijat. Trebalo je dakle naći i učitelja novaka. Godine 1908. generalni ministar o. Angelo de Mattia poslao je iz Rima o. Antonija Balestrierija za učitelja novaka, a o. Jeronima Zazzaru za poglavara. Već slijedeće godine međutim biskup u Altooni morao je riješiti jednu novonastalu situaciju. Naime, talijanski doseljenici u Johnstownu ostali su bez pastoralne skrbi, a neka grupa protestanata počela ih je vrbovati za svoju zajednicu te je biskup uspio nagovoriti poglavara o. Jeronima da vikendom šalje o. Antonija u Johnstown. U prosincu 1909. umro je župnik župe u kojoj su se okupljali talijani. Božićnu misu za talijane predvodio je o. Jeronim i nakon toga - ostao na župi. Počelo je međutim dolaziti i do napetosti. Dvojica fratara Talijana sve više su vremena provodila na župi s talijanskim doseljenicima, a sve su manje vremena imali za braću u Lorettu. Na provincijskom kapitulu 1918. bila je o tome živa rasprava. Konačni je ishod bio da je Sveta kongregacija za redovnike dozvolila da se ustanovi Povjereništvo kako bi njegovi članovi mogli preuzeti pastoralnu skrb za talijane u SAD. Osmorica braće iz Loretta priključila su se povjereništvu jer su željeli raditi u pastoralu. Biskup Garvey je članovima Povjereništva dodijelio još dvije župe za potrebe talijanskih doseljenika. Godine 1925. Sveta Stolica ustanovila je Provinciju Bezgrešnog začeća. Prva odluka provincijskog vijeća bila je sagraditi samostan sv. Bernardina. Samostan je dovršen na vrijeme te je mogao primiti prvu generaciju novaka. Godinu dana kasnije provincijal o. Jeronim poslao je trojicu privremeno zavjetovanih redovnika na studij u Rim.

Izbijanjem Drugoga svjetskog rata bilo je međutim potrebno organizirati studij teologije na području SAD-a. Provincija je kupila kuću u Washingtonu D.C. i posvetila je sv. Tomi Mooru, engleskom mučeniku i svjetovnom franjevcu trećorecu. Kad se broj svećeničkih kandidata povećao Provincija je izgradila dodatni prostor. Međutim, zbog smanjenja broja zvanja sredinom devedesetih, Provincija prodaje ovu kuću u Washingtonu. Tijekom četrdeset i dvije godine Provincija je ograničila svoje pastoralno djelovanje samo na četiri župe u biskupiji Altoona. Tijekom pedesetih, međutim, obilujući svećeničkim zvanjima, preuzela je i pastoralne obaveze u biskupiji Baker City, u državi Oregon.

Uprava Provincije je uskoro postala svjesna da su glavne aktivnosti zajednice samo u župnom pastoralu. Stoga prihvaća ponuđene aktivnosti u državi Minesoti - podučavanje u školama i mjesto duhovnika franjevaka u Little Fallsu. Osim toga prihvaćaju se kapelanska mjesta na dva koledža u Zapadnoj Virginiji. Godine 1979. Provincija je preuzela vodstvo dviju kuca za duhovne vježbe, jedne u Floridi i druge u Zapadnoj Virginiji. Kasnije je prihvatila i neke župe u Minnesoti i Floridi.

Provincija se odazvala apelu Pape Ivana XXIII te 1959. godine poslala fratre za pomoć Crkvi u Paragvaju. Generalni ministar o. José Angulo Quilis, ujedinio je 1992. godine dvije zajednice franjevaca trećoredaca u Paragvaju u Viceprovinciju sv. Antuna.

Danas Provincija Bezgrešnog začeća u SAD-u djeluje na jedanaest župa u četiri američke države i vodi dva duhovna centra. Ostali članovi Provincije rade u školama, u pastoralno-duhovnom savjetovanju ili kao kapelani u koledžima i svetištima.

Za daljnje informacije:
Provincial Office
2400 Dike Road
Winter Park
FL 32792 – USA

E-mail: Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript

Povijest prve američke provincije franjevaca trećoredaca počinje u Irskoj, u doba ponovnog procvata redovništva, nakon što ga je bila zatrla engleska reformacija. Duh Sveti je 1820. godine potakao grupicu ljudi u gradu Tuamu da osnuju franjevačku zajednicu radi podučavanja siromašne djece osnovama katekizma, keltskom jeziku Iraca i poljodjelstvu.

Zbog gladi uzrokovane lošim urodom krumpira došlo je do masovnog iseljavanja Iraca u Sjedinjene Američke Države. Dvadeset i tri redovnika pošla su za svojim sunarodnjacima te je to bila prva skupina franjevaca trećoredaca koja je dotakla tlo Sjedinjenih Država.

Pitsburški biskup Michael O’Connor pozvao ih je 1847. godine da preuzmu župnu školu u Lorettu, u državi Pennsilvaniji. Već slijedeće godine franjevački su redovnici osnovali školu za mladiće pod nazivom “Akademija sv. Franje”, koja je kasnije prerasla u College sv. Franje. Početkom dvadesetog stoljeća dva druga bratstva “Braće iz Tauma” doselila su se u Sjedinjene Američke Države, jedno u Brooklyn, u gradu New Yorku, a drugo u Spalding, u državu Nebrasku. Sva tri bratstva franjevaca trećoredaca pokušala su se udružiti s Redom u Rimu. Brooklinška je zajednica 1906. godine prva uputila molbu, ali se njihov biskup tomu usprotivio. Braći pak nastanjenoj u Spaldingu njihov je mjesni biskup iste godine dozvolio ujedinjenje s Redom. Posljednja zajednica koja se ujedinila s Redom bila je ona u Lorettu. Godine 1908. Papa Pio X odobrio je njihovu molbu za ujedinjenje.

O. John Doyle, dijacezanski svećenik koji je nagovarao braću u Brooklynu da se ujedine s Redom, priključio se franjevcima trećorecima u Lorettu. Bio je jedan od najistaknutijih fratara Provincije, izrazito dobar profesor na Collegu sv. Franje i u provincijskom sjemeništu. Obavljao je službu provincijala trinaest godina. Za svog mandata inicirao je izgradnju nekoliko novih zgrada Collega i proširenje sjemeništa.

Generalni ministar o. Giovanni Parisi insistirao je 1937. godine da se Red prihvati misijskog apostolata. Tadašnji provincijal o. Eugene George, pozitivno je odgovorio na ovu ideju. S još četvoricom fratara zaputio se u Indiju gdje su počeli pastoralno djelovati među santalskim plemenom u državi Bihar. Nakon dvije godine još je osam redovnika ove provincije stiglo u Indiju. Zanos i predanost franjevaca doveli su do osnivanja Provincije sv. Tome Apostola. Slijedeći provincijal Provincije Presvetog Srca Isusova o. Benedict Determann, suočio se s najvećom nesrećom u povijesti Provincije. Naime, u požaru 1942. godine potpuno je izgorjelo staro zdanje Collega sv. Franje u Lorettu. College je ostao bez predavaonica, a fratri bez krova nad glavom. No, kao i obično, Božja providnost nije iznevjerila. Nekoliko godina prije nemilog događaja grupa dobročinitelja kupila je imanje Schwab na kojem se moglo udomiti fratre i privremeno organizirati nastavu. Pod vodstvom o. Benedikta i o. Johna Sullivana, predsjednika Collega, fratri su ponovno izgradili College. Tako se College sv. Franje, poput feniksa, opet podigao iz pepela. Otac John Boccella, tadašnji provincijal, premjestio je 1946. godine srednju školu koja je bila u sklopu Collega Sv. Franje u mjesto Spring Grove u Pennsyilvaniji. Otac John prihvatio je također poziv Johna K. Mussija, biskupa u Steubenvillu, da franjevci trećoreci osnuju višu akademsku instituciju koja bi omogućila školovanje stanovnicima jugoistočnog dijela države Ohio. Tako je grupa fratara u prosincu 1946. godine osnovala steubenvillski College. Sada je to Franjevačko sveučilište u Steubenvillu koje uživa međunarodni ugled. Provincija je osim toga prihvatila i popunjavanje službi profesora u Philadelphiji.

Misionarski zanos u Provinciji nije se ugasio odlaskom u Indiju. Godine 1962. Provincija je prihvatila novu misiju u Brazilu koja se prostire na 100.00 kvadratnih kilometara, oko grada Borbe u području Amazone. Poslala je šest redovnika koji su započeli misijski rad u tom kraju.

Kad se stanovništvo u SAD-a počelo u većem broju seliti u južne države, Provincija je prihvatila župe u državama Texas, Florida i Virginija, pastoralni rad s američkim indijancima u Južnoj Dakoti te dvije gradske župe u Baltimoru, u državi Maryland.

Doprinosi ove Provincije Crkvi i Redu bili su neprestani. Kratka povijest nije u stanju predočiti sve događaje niti dolično spomenuti sve one fratre koji su na Božju čast i slavu sudjelovali u izgradnji Provincije.

Za daljnje informacije:
Vocation Office
P.O. Box 104
Loretto
PA 15940 USA

E-mail: Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript
Web site: www.franciscanstor.org/

U srednjem su vijeku hodočašća bila vrlo popularna. Motivi za duga, naporna, a često i opasna putovanja bili su različiti: vjera, odmor, pokora. Najčešće odredište bilo je svetište sv. Jakova (Santiago de Compostela) u sjevero-zapadnom dijelu Španjolske. To je svetište je bilo odredište mnogih hodočasnika, jer se radi o jedinom grobu apostola u nekoj europskoj zemlji, a izvan Rima. Hodočasnici su tijekom putovanja trebali mnoge usluge. Upravo su zbog toga sagrađeni su mnogi gostinjci uz ceste koje vode do svetišta. Tako su i skupine franjevačkih trećoredaca u ime ljubavi Božje nudile gostoprimstvo mnogim hodočasnicima. Već se 1372. spominju skupine “tercerosa” koje vode hosipicije u Mellidu u blizini Santiaga de Compostela. Krajem četrnaestog stoljeća grupa fratara s iberijskog poluotoka ujedinila se i tako oformila drevnu kongregaciju franjevaca trećoredaca. Početkom sedamnaestog stoljeća kongregacija je bila tako brojna da je u Španjolskoj bilo moguće osnovati dvije provincije. Međutim 1835. u Španjolskoj je na vlast došla antiklerikalna struja koja je uspjela pozatvarati sve trećoredske samostane. Time je Treći samostanski red sv. Franje u Španjolskoj nestao.

Do ponovnog ustanovljenja Reda u Španjolskoj došlo je na otoku Mallorci. Duh Sveti pronašao je Antonija Ripolla (1844-1916), tkalca po zanimanju, da se pobrine za neke potrebe na koje su u mjesnoj Crkvi obično odgovarali redovnici. On je, s još dvojicom mladića, počeo 1877. godine živjeti po pravilu Trećeg svjetovnog reda sv. Franje u napuštenom samostanu male braće. Vrlo brzo je sa subraćom otvorio školu u mjestu Llucmajor u kojoj su odgajali djecu učeći ih čitati, pisati i poučavajući ih u vjeri.

Otac Jeronimo Aguillo, OFM, dao je 1893. godine fra Antoniju i petorici njegove subraće franjevačko odijelo i usmjerio da postanu biskupijska kongregacija. Braća su zavjetovala Pravilo Leona X. Naš generalni ministar o. Angelo de Mattia pripojio je 1906. godine ovu redovničku zajednicu Trećem samostanskom redu sv. Franje utemeljivši je kao španjolsku provinciju i dajući joj ime Provincije Bezgrešnog začeća. Biskup Palma de Mallorce msgr. Champins darovao je novoj provinciji nekadašnji samostan male braće i crkvu sv. Franje u Palmi i svetište Majke Božje u Curi. Jednostavan evanđeoski život ovih redovnika privukao je mnoge mlade ljude da prihvate franjevački način života. Već 1914. godine Provincija je sagradila vlastito sjemenište. U to doba na Mallorci nije svaki gradić imao srednju školu. Tako su franjevci trećoreci počeli otvarati svoje “kolegije” – to jest škole u kojima su đaci mogli i stanovati. Otvoreni su kolegiji u Palmi, Arti, Llucmajoru i Inci. Drugi oblik apostolata španjolskih franjevaca trećoredaca bio je propovijedanje po selima otoka Mallorce.

Na molbu biskupa iz Galvestona u državi Texas i tadašnjeg generalnog ministra o. Arnalda Rige, španjolska je provincija poslala svoje prve fratre izvan Španjolske. Godine 1924. došli su u Waco i radili s doseljenicima iz Meksika. Pastoralna skrb španjolske provincije za doseljenike španjolskog jezika u Sjedinjenim Državama proširila se i u New Jersey, na područje grada Newarka kao i na sam grad New York. Godine 1940. Provincija je poslala fratre i u Madrid. Bio je to povratak franjevaca trećoredaca na španjolsko kopno nakon izbivanja od oko stotinu godina. Provincija, uvijek spremna izići u susret potrebama mjesnih crkava poslala je 1951. godine svoje fratre i u Ciudad de Mexico. Godine 1997. nas je generalni ministar status meksičkog povjereništva uzdigao na razinu Viceprovincije. U odgovoru na apel Pape Ivana XXIII da se pomogne očuvanju vjere u Latinskoj Americi, španjolska je provincija preuzela pastoralne obveze na širokom području prelature Huamachuco u Peruu.

Španjolsko povjerenstvo u Peruu

Apel Pape Ivana XXIII redovnicima da pomognu Latinskoj Americi, na poseban je način upućen redovničkim zajednicama španjolskoga jezičnog područja. Generalni ministar franjevaca trećoredaca o. John Boccella primio je 1961. godine pozitivan odgovor španjolske provincije na Papin apel. O. John je o spremnosti španjolske provincije izvijestio kardinala Antonija Samorea koji je uredio da franjevci trećoreci preuzmu pastoralnu brigu za prelaturu Huamachuco u Peruu, u području koje se nalazi na tri tisuće metara nadmorske visine. Velika udaljenost od gradova i siromaštvo u kojem ljudi žive čine ovaj apostolat jednim od najtežih u cijeloj Latinskoj Americi.

Sada španjolska Provincija ima pet “kolegija” i četiri župe u Mallorci, te dva “kolegija” i pet župa na području Iberijskog poluotoka, u kopnenoj Španjolskoj. Provincija i dalje pastoralno djeluje među doseljenicima španjolskog jezika u dva grada u državi New Jersey, u Newarku i u Elizabethu. Fratri Povjereništva u Peruu djeluju pastoralno u Huamachucu, Limi i Trujillu. Ova je Provincija uistinu primjer svesrdnog darivanja Crkvi i Redu.

Za daljnje informacije obratite se na:
La Porciuncula
Apartat 170
07600 S’Arenal
Mallorca
Spain

e-mail: Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript

Brdovite i stjenovite obale Sicilije obiluju špiljama dovoljno širokima za prebivalište pustinjaka. U 13. stoljeću, popularan oblik pokorničkog života bio je život u osami. U povijesnim izvorima spominju se grupe eremita Trećeg reda sv. Franje, pod nazivom “continenti”, koji su 1296. godine živjeli u Sant’ Anna delle Scale blizu Palerma. Ugošćavali su hodočasnike koji su bili na proputovanju. Druge grupe trećoredskih pokornika pojavljivale su se na Siciliji i u četrnaestom i petnaestom stoljeću. Bile su tako brojne da su potaknule crkvene vlasti da godine 1447. sve pokorničke grupe u Italiji stave pod okrilje jednog poglavara kao što je određeno Bulom, Pape Nikole V. Najveći procvat sicilijanske provincije dogodio se pod vodstvom fra Giacoma Gubijskog. On je 1536. godine došao u Siciliju i obnovio provinciju. Bio je zagovornik veće strogosti u životu fratara i veće revnosti u propovijedanju i služenju. Na prvom provincijskom kapitulu 1578. godine za provincijala je izabran fra Girolamo Rizzo. Kao učenik fra Giacoma nastavio je njegovu reformu te privukao mnoge mladiće u redovnički život. To je bilo zlatno doba sicilijanske provincije. Tijekom tog razdoblja otvoren je najveći dio samostana, a mnogi su fratri ostali poznati u povijesti Sicilije kao veliki znanstvenici, pastiri i istinski svjedoci evanđeoskih vrednota.

Osamnaesto stoljeće je obilježeno smanjenjem broja redovničkih kandidata zbog protucrkvenog raspoloženja u Kraljevstvu dviju Sicilija. Kraljevskim je dekretom 1788. zabranjena svaka ovisnost fratara o poglavarima u Rimu.

Red nije nestao zahvaljujući naporima o. Stanislava Restiva i o. Bernardina Russa. Vodstvo dvojice redovnika svetačkih osobina inspiriralo je fratre da ponovno otkriju Boga kao središte vlastitog života. Sicilijanska provincija doživjela je svoj preporod tijekom devetnaestog stoljeća. Fratri su pastoralno djelovali u Palermu, Messini, Siracusi, Santa Lucia del Meli, Sciacci i Napulju. U svetištima “Ecce Homo” u Calvarusu i “Sv. Calogeru” u Sciacci, na ispovijed je dolazilo mnoštvo ljudi. Kolegij S. Maria u Siracusi poznat je po kvalitetnim programima za ljude svih životnih dobi.

Za daljnje informacije obratite se na samostan:
Ecce Homo
98040 Cavaruso ME
Italia
fax: 90-336-581

Eremitski život na Siciliji

U samostanu sv. Calogera u blizini Sciacce žive četvorica franjevaca trećoredaca koji su u svojoj mladosti živjeli kao eremiti – pokornici. Fra Paolo Interrante ima devedeset godina. Ostala trojica su u dobi od sedamdeset do osamdeset godina. Oni predstavljaju tradiciju pokorničkog života koja na ovim prostorima zadire još u peto stoljeće, u vrijeme kad je sveti Calogero živio svoj molitveni život u osami, u jednoj špilji na vrhu planine zvane Monte Kronio.

Fra Paolo je iznio nekoliko uspomena na svoj život s početka dvadesetog stoljeća. Eremiti su se hranili proseći. Išli su u obližnje gradove jašući na mulama, proseći žito, ulje, sir i drugo. Nije to bio lak život. Katkada su ih ljudi grdili i napadali. Prošnja je bila njihova škola u kojoj su učili poniznost i ovisnost o Božjoj providnosti. U doba žetve, fratri su pomagali seljacima vršiti žito, brati grožđe ili kupiti masline. Seljaci bi im za uzvrat davali žito, vino ili ulje. Seljaci su ih poštivali zbog njihove jednostavne svetosti života.

Fra Paolo se također prisjeća kako su međusobno dijelili hranu s bolesnicima koji su dolazili radi kupki u ljekovitom blatu blizu samostana. Mnogi su ljudi posjećivali svetište sv. Calogera. I sada se mnogi s velikim divljenjem sjećaju fratara pokornika tog vremena. Ova se grupa pokornika priključila sicilijanskoj provinciji 1948. godine.

Počeci

Asiška Provincija sv. Franje vuče svoje podrijetlo izravno od drevnog reda pokornika kojemu je sv. Franjo dao novu inspiraciju i živost. Neki pokornici su počeli živjeti u osami. Franjo je osobno dvojicu takvih pokornika ohrabrio da počnu živjeti kao pustinjaci (eremiti). Drugi su se pokornici posvećivali pomaganju u bolnicama. Drugi su pak ustanovljavali hospicije u kojima su se odmarali i zadržavali u ono vrijeme brojni hodočasnici.

Treći samostanski red u Italiji u vrlo je uskoj vezi s tim grupama pokornika. Papa Ivan XXII bio je prvi papa koji je 1323. godine dao priznanje i podršku ovakvom obliku "redovničkog života” svojom bulom Altisimo in divinis

Male zajednice franjevačkih pokornika širile su se u središnjoj Italiji velikom brzinom. Živjeli su strogim životom te su ih neki crkveni poglavari zabunom znali pomiješati s “fraticellima” - franjevačkim duhovnjacima, koje je Sveta stolica u više navrata osuđivala. Konačno je identitet franjevačkih trećoredskih zajednica bio jasnije definiran. Godine 1447. Papa Nikola V ovlastio ih je da se okupe na generalni kapitul i da izaberu generalnog vizitatora i savjetnike koji bi bili na čelu Reda. Kapitul je održan slijedeće godine (1448.) u Montefalcu, gradiću nedaleko od Asiza.

Dana 25. srpnja 1448.,u sceni koja evocira “kapitul na rogozinama”, oko tri stotine braće franjevačkog reda od pokore okupilo se oko crkvice sv. Roka nadomak Montefalca. Bili su to predstavnici pokorničkih bratstava u Italiji. Oni su se odazvali pozivu Pape Nikole V koji je bulom Pastoralis Officii tražio da se održi prvi generalni kapitul Reda. Brat Bartolomeo Bonamati iz Perugie izabran je za prvoga generalnog ministra.

Rast i opadanje

Centralizacija je dovela do naglog širenja Reda tijekom petnaestog i šesnaestog stoljeća. Na generalnom kapitulu 1589. bilo je u Italiji jedanaest provincija, među kojima su se isticale i provincije iz današnjih regija Umbrije, Marchi i Sicilije.Različiti događaji prouzročili su smanjenje broja braće u Redu tijekom slijedeća tri stoljeća. Papa Inocent X je 1652. godine naredio zatvaranje redovničkih kuća koje su imale manje od dvanaest članova. Mnogi naši samostani morali su biti zatvoreni.

U drugoj polovici osamnaestog stoljeća protucrkveni duh tog vremena i vladavina Napoleona doveli su do opetovanih pritisaka na samostane. Zakoni pak koji su pratili ujedinjenje Italije bili su neprijateljski prema religiji i uzrokovali su zatvaranje i onih nekoliko samostana koji su preživjeli sve prijašnje teškoće.

Tek u desetogodišnjem razdoblju između 1880. i 1890. godine bilo je moguće ponovno uspostaviti ovu provinciju. Otac Emidio Maricotti (1885-1897) ponovno je okupio mnogu raspršenu braću. Njegov nasljednik, generalni ministar o. Angelo De Mattia (1903-1912) nastavio je oživljavati Red. Ponovno uspostavljena Provincija, obnovljena brojem i energijom, bila je 1910. godine u stanju poslati fratre u zapadnu Pennsylvaniju da se brinu za pastoralne potrebe talijanskih doseljenika.

Sadašnje stanje

Nekoliko članova ove provincije poduzelo je vrijedna istraživanja na području povijesti i duhovnosti Reda. Otac Raffaele Pazzelli, o. Lino Temperini i o. Vittorio Moretti i dalje nastavljaju tradiciju o. Francesca Bordonija, čuvenog povjesničara Reda iz 17. stoljeća. Provincija se posvećuje i različitim djelima apostolata. Godine 1950. poslala je trojicu fratara da pomognu i nastave evangelizaciju u Paragvaju.

Godine 1957. prihvaćen je službeni naziv “Provincija sv. Franje Asiškog”. Tijekom šezdesetih godina ovog stoljeća provincija se počela baviti i pastoralnim radom prihvativši župe u Milanu i Rimu. Tri redovnika Provincije su 1997. godine preuzela župu na otoku Mindanao u Filipinima.

Za dodatne informacije obratiti se na:
Convento S. Antonio di Padova
Via S. Paolo 2
06081 Assisi
Italia