Pismo Generalnog ministra
i Generalnog vijeća
svoj braći i sestrama
Franjevcima Trećeg samostanskog reda
povodom blagdana svetog Franje 2009. godine


Predraga braćo i sestre:

Slaveći svetkovinu svetog Franje, ove se godine želimo zadržati na iskustvu Boga i veličanstvenom primjeru molitve koji nam je ostavio. Tijekom prošle godine usredotočili smo se na važnu temu Svetoga pisma i na mjesto koje mora zauzimati u našim liturgijskim slavljima, u našem služenju i u našem životu posvećenih osoba. U posljednjem pismu smo razmišljali o potpunom posvećenju Kristu i trpljenju za Njega po primjerima svetoga Pavla i svetoga Franje. Zaključili smo ga tvrdnjom da izazov nije samo u divljenju primjeru ovih svetih muškaraca, već u njihovoj upotrebi kao katalizatora naših života te za rast u osobnoj svetosti. Način na koji možemo ovo ostvariti je onaj da se sve više obraćamo u osobe vjere.

Molitva: prirodni odgovor Bogu

Jedan od najljepših likova Staroga zavjeta je prorok Amos, pastir Južnoga kraljevstva (Juda), koji je pozvan prorokovati Sjevernom kraljevstvu (Izrael) za vrijeme kralja Jeroboama (786 – 746. pr. Kr.). Razmišljajući o svom proročkom pozivu on tvrdi:

Lav riče: tko da se ne prestravi?
Gospodin Bog govori: tko da ne prorokuje?
(Amos 3,8)

Amos u osnovi drži da je njegovo proročko djelovanje prirodan odgovor na riječ koju je primio od Gospodina. Bog mu je govorio i, da bi bio iskren prema sebi i pred Gospodinom, nema drugog izbora nego prorokovati. Ne bi mogao zanijekati ovaj poziv upravo kao onaj koji, iznenađen rikom lava, ne bi mogao poreći da ga je strah. Slika koju donosi Amos mogla bi se primijeniti na prirodan ljudski odgovor molitvom. Drugim riječima: „Lav riče: tko da se ne prestravi? Gospodin Bog je govorio: tko da ne moli?“

Ova spoznaja daje temelj našem razmišljanju o iskustvu koje je vodilo i obojilo život svetoga Franje. Životopisi svetoga Franje su prepuni primjera o apsolutnom središnjem mjestu molitve u njegovom životu, koje dolazi iz duboke ljubavi prema Bogu. U Prvom životopisu, napisanom kao dijelu procesa Franjine kanonizacije, Toma Čelanski piše da, i kada je aktivno sudjelovao u događajima svojih bližnjih, Svetac je bio potaknut i hranjen molitvom. U zaključku potvrđuje:

Njegova sigurna luka bila je molitva ne od nekoliko minuta, ili prazna, ili umišljena, već duga, puna pobožnosti i vedre poniznosti. Ako ju je započinjao uvečer, s teškom mukom bi je završio do jutra. Bio je uvijek uronjen u molitvu, bilo da je hodao, ili sjedio, bilo da je jeo ili pio. Noću bi se sam uputio na molitvu u napuštene i razrušene crkve; tako je i milošću Božjom, uspijevao nadvladati mnoge strahove i duhovne tjeskobe. (1 Čel 71; FI 445)

Čitajući ovaj odlomak u Franjevačkim izvorima, i mnoge druge kao ovaj, ne možemo ne ostati zadivljeni nevjerojatnom ljubavlju Sveca prema molitvi i vremenom kojeg joj je posvećivao. Za Franju je molitva bila puno više od obveze ili pomoći njegovoj privrženosti redovničkom životu. Molitva je više bila bitna karakteristika njegovog načina postojanja u svijetu i prirodan odgovor na Gospodinovu prisutnost u njegovom životu. Ostaje jasno da je Franjo želio podijeliti ovaj dar molitve sa svojim sljedbenicima. Ovo se jasno vidi u njegovim spisima, punim sjajnih molitava – ali još i više u njegovom osobnom primjeru.

Franjevačka molitva

Iako je Franjo često poticao svoje drugove na molitvu, osobito na molitvu Božanskog časoslova i sudjelovanje na Euharistiji, zapravo je ostavio vrlo malo uputa kako moliti. Ne kaže ništa o količini molitava koje bi se trebale moliti, gdje bi se trebale moliti, ili o vremenu koje je potrebno posvetiti molitvi. Bez sumnje, ostavio nam je nekoliko važnih smjernica što se tiče kvalitete naše molitve. Poziva nas da učinimo ono što je činio i on. Kaže nam da uvijek molimo, da molimo s Crkvom, s našom braćom i sestrama, da dopustimo da nas molitva preobražava i vodi prema osobnoj svetosti.

…moliti uvijek…

Franjo je želio da njegovi sljedbenici neprestano mole. U Nepotvrđenom pravilu moli braću da ostave sve brige i tjeskobe kako bi

… služili, ljubili, častili i slavili Gospodina Boga čistim srcem i čistim duhom, ono što on sam traži iznad svih stvari. Da uvijek u sebi izgrađujemo trajno prebivalište za Njega koji je Gospodin Bog Svemogući, Otac i Sin i Duh Sveti koji kaže: Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega (Lk 21,36). A kad molite, recite: Oče naš koji jesi na nebesima (Mt 6,9). Klanjajmo se njemu čistim srcem, jer valja svagda moliti i nikada ne sustati (Lk 18,1); jer Bog, naime, traži takve klanjatelje (NPr XXII, 26-30; FI 60-61).

Svetac ponavlja važnost neprestane molitve u Potvrđenom pravilu u poglavlju naslovljenom „O načinu rada“:

Ona braća kojoj je Gospodin dao milost rada, neka rade vjerno i predano tako da, isključivši besposlenost koja je neprijatelj duše, ne gase duha svete molitve i pobožnosti, kojemu trebaju služiti sve vremenite stvari (PPr V, 1-2; FI 88).

Zanimljivo je primijetiti da se Franjo poziva na ovo poglavlje Pravila kada piše svetom Antunu dajući mu dozvolu da poučava braću svetoj teologiji. Za Franju se studij teologije treba odvijati tako da ne „gasi duh svete molitve i pobožnosti“.

Ovaj odlomak i drugi slični pokazuju kako nas Franjo poziva u našem životu da očuvamo „duh svete molitve i pobožnosti“. Za sveca je ovo očito važnije nego razviti neku sposobnost, studirati teologiju, raditi i služiti potrebnima, i bilo kojoj „vremenitoj stvari“. Ovo je veliki izazov koji se ponekad može činiti nemogućim, jer je život prije svega ispunjen dužnostima i odgovornostima koje traže naše vrijeme i našu pažnju te nas često dovode do toga da vidimo sve, samo ne naš život usredotočen na „svetu molitvu i pobožnost“. Franjo nalazi rješenje ovog problema u neposrednoj spoznaji da se rad i studij mogu smatrati iskustvima milosti koje nas vode dubljem odnosu s Bogom. Bio je uvjeren da se, koliko molitva toliko i rad, mogu promatrati kao plodovi istoga Duha. I onda kada stvari postanu teške, zbunjujuće ili bolne, Svetac govori svojim sljedbenicima:

… neka pripaze da iznad svega moraju željeti da imaju duh Gospodinov i njegovo sveto djelovanje, da mu se uvijek mole čistim srcem i da imaju poniznost, strpljivost u progonstvu i bolesti i da ljube one koji nas progone, kude i potvaraju, jer govori Gospodin: „Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone i kleveću…“ (PPr X, 8-10; FI 104).

Franjo nam govori svojim riječima i svojim primjerom da duh Gospodnji, koji upravlja našu molitvu, preobražava cijeli naš život tako da postaje ispunjen i osnažen. Jedinstvo molitve i života jesu dokaz autentičnosti same molitve.

… moliti s Crkvom …

Franjevački izvori prenose kako su sveti Franjo i njegovi prvi drugovi postojano posvećivali redovito vrijeme zajedničkoj molitvi. U početku su bili prostodušni i nepoučeni kako to pokazuje ovaj odlomak Tome Čelanskog:

Budući da su jednostavni i puni pouzdanja išli pred Bogom i ljudima, braća su u ovo vrijeme zaslužila da budu obradovana božanskom Objavom. Nadahnuti snagom Duha Svetoga, molili su pjevajući Oče naš nekom duhovnom melodijom ne samo u propisano vrijeme, već svakoga sata, da ne budu zaokupljeni materijalnim brigama… (1 Čel 47; FI 404).

Budući da braća nisu imala knjige i časoslove tijekom tih prvih godina, Franjo ih je naučio da čitaju druge tri „knjige“: Evanđelje, Križ i prirodu. Uz pomoć ovih knjiga Svetac se trudio otvoriti oči, uši i srca svojih sljedbenika božanskoj Objavi u svom načinu života (Evanđelje), daru spasenja po spasonosnoj Isusovoj žrtvi (Križ), i Božjoj stvarnosti uvijek prisutnoj u prirodi koja nas okružuje.

Zbog naglog širenja bratstva i njegovog pokreta i u drugim europskim zemljama, Franjo je službeno, za svoj Red 1233. godine, prihvatio Časoslov Rimske kurije, pojednostavljeni i skraćeni oblik Božanskog časoslova (usp. PPr III,1). Očito je Svetac htio da molitva Božanskog časoslova bude veza s Crkvom i izraz jednostavnosti njegove braće. U Pismu cijelom Redu piše:

Stoga molim na sve načine brata Iliju, generalnog ministra, mojeg gospodara, da svima cjelovito izloži Pravilo, neka svi svećenici pobožno mole časoslov pred Bogom, ne brinući se za melodiju glasa, već za suglasje s duhom, tako da se glas slaže s umom, a zatim um s Bogom kako bi se u čistoći srca svidjeli Bogu više od milozvučnog glasa ušima naroda (PRedu 40-42; FI 227).

Franjo je naglasio jednostavnost i pobožnost u moljenju Božanskog časoslova. Čini se kao da je namjerno htio odvojiti svoj Red od monaške tradicije svojeg vremena i njezinog ustrajanja na dobro pripremljenoj i s umijećem otpjevanoj liturgiji pa se, ponekad, činilo da su to više fragmenti za izvedbu nego poziv na molitvu i klanjanje. Važnost koju je Franjo dao molitvi Božanskog časoslova je dramatično ilustrirana u njegovoj Oporuci kada piše:

I sva ostala braća dužna su tako slušati svoje gvardijane i moliti časoslov po pravilu. I ako bi se našlo onih koji ne bi molili časoslov po Pravilu i koji bi htjeli na drugi način moliti ili ne bi bili katolicima, sva su braća, gdje god bila, gdje god bi pronašla kojega od takvih, pod posluh dužna predati ga najbližem kustodu onoga mjesta gdje su ga našli. I kustod je strogo pod posluh dužan čuvati ga danju i noću, kao čovjeka u okovima, tako da ne bi mogao pobjeći iz njegovih ruku dok ga osobno ne preda u ruke njegova provincijala. I provincijal je strogo pod posluh obvezatan poslati ga po takvoj braći, koja će ga danju i noću čuvati kao čovjeka u okovima, dokle ga ne predvedu pred gospodina ostijskoga koji je gospodar, zaštitnik i popravitelj cijeloga bratstva (OR 30-33; FI 126).

Franjino ustrajanje da braća mole Božanski časoslov je jasno i bez dvosmislenosti. Brata koji je iznenađen da ne moli časoslov subraća trebaju uhititi, predati provincijalima i eventualno dovesti pred ostijskog gospodara – radilo se o kardinalu Hugolinu, budućem papi Grguru IX. Ovo je, bez sumnje, najstroža zapovijed koju je Franjo dao svojoj braći: moraju moliti Božanski časoslov, kazna uhićenje: iznenađujuća tvrdnja za čovjeka mira!

… moliti s našom braćom i sestrama …

U početku braća nisu imala vlastite oratorije ili crkve. Zbog toga su sudjelovala na Misi i na drugim liturgijskim slavljima s mjesnim zajednicama u mjestima u kojima su se nalazili. Franjo je želio da njegovi sljedbenici budu ne samo osobe molitve, već i  Gospodinovi glasnici, koji će pozivati sve one koje susreću da hvale i slave Boga. Predlažući ovaj prijedlog svojoj braći, svetac je zapisao u Nepotvrđenom pravilu:

I svi oni koji žele Gospodinu Bogu služiti u svetoj Crkvi katoličkoj i apostolskoj, i svi crkveni redovi: svećenici, đakoni, subđakoni, akoliti, egzorcisti, čitači, vratari i svi klerici, i svi redovnici i sve redovnice, svi dječaci i mališani, siromašni i ubogi, kraljevi i knezovi, radnici i seljaci, sluge i gospodari, sve djevice, djevojke i udane, svjetovnjaci, muškarci i žene, svi veliki i mali, i sve pučanstvo, rodovi, plemena i jezici, svi narodi i ljudi po svem svijetu, koji jesu i koji će biti, mi svi manja braća, sluge beskorisne, ponizno molimo i preklinjemo da svi ustrajemo u pravoj vjeri i pokori, jer se nitko ne može drukčije spasiti (NPr XXIII, 7; FI 68).

Kakav nevjerojatan tekst! Čini se kao da je Svetac uložio sav svoj trud da nitko ne bude izuzet i da svi, gdje god se nalazili, budu pozvani na sudjelovanje u pravoj vjeri i pohvalama Bogu. Znak franjevačkog utjecaja u molitvenom životu naroda može se razabrati u mnogim pučkim pobožnostima koje su braća i sestre probudili kroz godine, kao na primjer Križni put, Franjevačka krunica, uprizorenja Muke, snažno približavanje laicima.

Nekoliko izazova za molitvu

Kaže se katkada da se društvo i kultura suvremenog svijeta sve više sekulariziraju i materijaliziraju. Živimo u vremenu u kojem su vrijednosti i tradicionalna praksa pod neprestanim napadom i ponekad su podcijenjene kao zastarjele, udaljene od modernog svijeta, nasilničke ili jednostavno pogrešno shvaćene ili beskorisne. Praksa osobne i zajedničke molitve nije imuna na takve napade i obezvrjeđenja. Dakle, važno je prisjetiti se da je molitva za Franju bila prirodan odgovor na Božju prisutnost u njegovom životu. On je odgovarao klanjanjem, pohvalama i djelima milosrđa onome koji mu je pružio pomoć s ljubavlju, milosrđem i suosjećanjem. Franjo nas podsjeća da je molitva jednostavno priznanje činjenice da Bog želi biti u odnosu s nama i da nas moli da ostanemo u trajnom i iskrenom traženju Njegove volje.

Svojim spisima i svojim primjerom Franjo nas uči da sve događaje našeg života – pa i one najteže i najbolnije – gledamo u svjetlu ljubavi Božje. Poučava nas da se u svim odlučnim trenutcima našega života povjeravamo volji Božjoj preko iskrene, čestite i ustrajne molitve. Tako molitva može utjecati na naš svakodnevni život i voditi naše izbore i odluke. Drugim riječima, molitva prestaje biti obveza i dužnost i preobražava se u okruženje u kojem „živimo, mičemo se i jesmo“ (Dj 17,28).

Znatna poteškoća za molitveni život našeg suvremenog svijeta je nedostatak vremena. Zaokupljeni smo i preopterećeni mnogim stvarima – istu primjedbu je Isus uputio Marti prije mnogo godina (usp. Lk 10) – i često se osjećamo razapeti između suprotnih smjerova. Franjo predlaže jednostavno rješenje: moliti uvijek. Poziva nas da gajimo duh raspoloživosti za molitvu – a to je neprestana svijest o Gospodinovoj prisutnosti u našem životu i sposobnost da mu svakodnevno priopćimo svaki naš događaj i odluku. Taj duh molitve može se hraniti i kratkim ali čestim trenutcima molitve tijekom dana, slavljenjem Božanskog časoslova s našom braćom i sestrama, aktivnim svakodnevnim sudjelovanjem na Euharistiji i privatnim trenutcima s Gospodinom u pohvalama i klanjanju. Imamo potrebu hraniti naš duh onoliko koliko imamo potrebu hraniti i brinuti se za naše tijelo.

Druga poteškoća koja ponekad otupljuje molitvu je osjećaj obveze ili formalizam – molimo zato što moramo, jer se od nas očekuje da to činimo. Ovakav stav lišava molitvu njezine preobražavateljske moći i čini vrlo teškim istinski dijalog s Bogom. Nažalost, ovo je mnoge kršćane dovelo do napuštanja Crkve i njihovih osobnih molitvenih navika. Franjo nam više puta pokazuje drugo lice ovog stava; otkriva nam koliko kreativna, oživljavajuća i moćna može biti svakodnevna i ustrajna molitva. On se obraćao Bogu u svakom trenutku svog života i svijet mu se otvarao na iznenađujući način. Vrijeme podijeljeno s braćom, Božanskim časoslovom, Euharistijom, liturgijskim slavljima, pa čak i samom prirodom preobražavalo se u putove ljubavi i božanske ljepote. Molitva ga je promijenila i učinila od njega ono što je postao. Može isto učiniti i s nama.

Kao što smo već prije govorili, Franjo je svojim prvim drugovima predložio tri knjige molitve: Evanđelje, Križ i prirodu. Možda i mi moramo naučiti čitati ove knjige. Nažalost, nismo navikli zaustaviti se da bi otkrili istinski i bitni smisao stvari koje nas okružuju. Možda smo izgubili sposobnost divljenja pred božanskom mudrošću i dobrotom, toliko prisutnom i vidljivom u svakom aspektu stvaranja. Autentični franjevački duh nudi nam drugi način gledanja i postojanja – ispunjenost ljubavlju i prisutnošću Božjom. Kada uistinu ovo postignemo nećemo imati potrebu razmišljati kako moramo trajno moliti, već će se molitva pretvoriti u prirodan odgovor svijetu koji nas okružuje.

Gospodin Bog nam govori na toliko  načina – tko da ne moli!

Zaključak

Ovaj kratki prikaz franjevačke molitve sigurno nije potpun – za to nam je potrebno puno više od jednog pisma u čast svetkovine našeg utemeljitelja. U svakom slučaju, nadamo se da će nam pomoći da se ponovno po hvalama i klanjanju posvetimo rastu u svetosti. Izazov je svima nama poziv da svoje vrijeme utrošimo na molitvu, koliko u tišini naših osobnih pobožnosti toliko i u zajednicama, s našom braćom i sestrama s kojima dijelimo naš posvećeni život.

Završimo s navodom iz III. poglavlja našeg Pravila i života koje većim dijelom sažima ono rečeno u ovom pismu:

Neka posvuda, na svakom mjestu, svakoga sata i po svakom vremenu, braća i sestre, čestito i ponizno vjeruju, čuvaju u srcu i ljube, časte, klanjaju se, služe, hvale, blagoslivljaju i slave Svevišnjeg i uzvišenog Boga, vječnog Oca i Sina i Duha Svetoga. Neka ga hvale čista srca jer je potrebno uvijek i bez prestanka moliti; naime Otac traži takve klanjatelje (čl. 9).

Svima želimo svečano slavlje Svetkovine svetoga Franje ispunjeno milošću Božjom!



Rim, 4. listopada 2009.
na Svetkovinu svetog Franje Asiškog


p. Michael J. Higgins, TOR                                             p. John Kochuchira, TOR
generalni ministar                                                                generalni vikar

p. Bernat Nebot Llinàs, TOR                                           p. Amando Trujillo Cano, TOR
1. generalni savjetnik                                                           2. generalni savjetnik

br. Mark McBride, TOR                                                  p. José Martorell Pou, TOR
3. generalni savjetnik                                                           4. generalni savjetnik

p. Pierangelo D'Aiuto, TOR
generalni tajnik