70 godiana misništva o. Danijela Mihatova
O. Danijel Mihatov, franjevac trećoredac, rođen je 31.ožujka 1916. godine u Preku na otoku Ugljanu.
Prve redovničke zavjete položio je 1932. godine u Krku, a svečane 1937. u Zagreb.
Za svećenika je zaređen u zagrebačkoj katedrali 7. srpnja 1940. godine „Stil – to je čovjek“
U svjetlu poznate rečene izreke o. biskup Valter Župan govorio je o o. Danijelu, franjevcu trećerecu, čestitajući mu sedamdesetgodišnjicu misništva kod večernjeg prigodnog euharistijskog slavlja 7.srpnja 2010. g. u crkvi sv. Franje u Krku. Euharistiji je predsjedao sam svečar o. Danijel uz koncelebraciju 19 svećenika. Vlč. Robert Zubović, krčki župnik, navijestio je Evanđelje a propovijedao je o. Danijel. Tumačeći pročitano Evanđelje o ozdravljenju deset gubavaca, suobličio je čin svoga jubilarnog slavlja zahvale Bogu sa onim jednim od desetorice koji je dotrčao za svoje ozdravljenje Isusu zahvaliti. I sav je svoj govor prožeo razlozima i izrazima zahvalnosti Bogu. Erudicijom biblijskog znalca vješto i s lakoćom ukazivao na one biblijske likove koji su svijetli primjeri davanja hvale i zahvalnosti Bogu.
o. Danijel nam je progovorio i o ponečemu iz svoga dugovječnog života.
Za samo svoje redovničko i svećeničko zvanje kao i za cjelokupnu svoju duhovnu formaciju on drži zaslužnom najprije i najviše svoju obitelj i opće kršćansko ozračje u rodnome mu Preku na otoku Ugljanu. U obitelji se ¬– naglasio je – neizostavno svakodnevno navečer zajednički molila krunica. Nedjeljom i blagdanima svi bi bili u župnoj crkvi na misi, a u obitelji bi se komentiralo Evanđelje i propovijed. Nedjeljom se popodne obično u obitelji čitao katolički tisak. U mjestu su postojala i katolička društva kao Orlovsko društvo, Treći red, djevojačko društvo Kćeri Marijine.
Život vjere u obitelji i duhovnu atmosferu životne sredine ranog djetinjstva – ponio je u sebi kroz budući novi život izvan obitelji jer je već u jedanaestoj godini pošao u sjemenište. Sve je to, kaže on, doprinijelo jednom duhovnom dozrijevanju za kasniju definitivnu odluku za redovnički i svećenički poziv. Red đakonata podijelio mu je bl. Alojzije Stepinac a za svećenika ga je zaredio biskup Lach. Prva povjerena služba nakon ređenja bila mu je u našem samostanu u Herceg Novom, gdje je bio deset godina. Iz samostana je opsluživao jednu župu udaljenu 8 km. Sve je to činio pješice kroz nekoliko godina. U Herceg Novom vršio je i službu katehete u dvije osnovne škole. Redale su mu se zatim službe poglavara naših samostana u Krku, Zagrebu, Ogulinu, Glavotoku. Zatim je izabran za provincijala naše Provincije franjevaca Trećeredaca. Od 1944. god. član je redovničke zajednice samostana sv. Franje u Krku.
Sve je u propovijedi bilo natopljeno zahvalnošću prema Bogu i svima. Sve do na kraju, s Marijinom riječi velebnog «Veliča». Govorio je živo, upravo žustro, bez ikakvog zastajkivanja – sasvim pribrano – ne oviseći o tekstu. Napisana propovijed koju je imao pred sobom – rekao mi je poslije, služila mu je samo kao orijentir i sigurnost.
Na kraju mise gvardijan samostana o. Vlado zahvalio je Bogu za dar milosnog jubileja kao i za sve darovano nam po o. Danijelu. Bukete cvijeća uručili su slavljeniku najmlađi među nazočnima: djevojčica Laura i dječak Viktor – predškolarci, nakon čega mu je gđa Španić čestitala u ime molitvne zajednice. Na kraju je o. biskup u već spomenutom nastupu srdačno i toplo govorio o mnogočemu hvalevrijednom u što se u susretu s o. Danijelom svatko može osvjedočiti.
Poslije mise za sve nazočne priređene su u kalustru samostana i u samostanskoj blagovaonici agape – bratska gozba.
Rijetki su ovakvi jubileji. Možda su još rjeđi ovakvi duhovni profili – ljudski, redovnički, svećenički. Makar sa najviše godina među nama – u ožujku je o. Danijel navršio devedesetčetiri godine – pokazuje u ponečemu i najviše jednog neumornog duhovnog elana: u revnoj molitvi i dnevnom razmatranju, u spremnosti za ispovijedanje i duhovni razgovor, u cjelokupnom svakodnevnom vršenju samostanskog dnevnog reda. Jednom tjedno je također neizostavno u molitvenoj zajednici „Gesú risorto“, a jednom mjesečno za njih predvodi sat klanjanja pred Presvetim. Jednom tjedno navečer po želji jedne obitelji i njenih prijatelja kroz dva puna sata obrazlaže im i tumači sv. Pismo. Povremeno pođe bolesnicima po pozivu. I cvijeće u vrtu još uzgaja.
Ako kod svega toga prosijava nenametljivost u nastupu, uravnoteženost i otmjenost u ophođenju, onda se kroz tu vanjsko i zamjetljivo očituje ono unutarnje i nevidljivo – čovjekov karakter, čovjek kakav u sebi jest.
Jer stil – to je čovjek.
Prve redovničke zavjete položio je 1932. godine u Krku, a svečane 1937. u Zagreb.
Za svećenika je zaređen u zagrebačkoj katedrali 7. srpnja 1940. godine „Stil – to je čovjek“
U svjetlu poznate rečene izreke o. biskup Valter Župan govorio je o o. Danijelu, franjevcu trećerecu, čestitajući mu sedamdesetgodišnjicu misništva kod večernjeg prigodnog euharistijskog slavlja 7.srpnja 2010. g. u crkvi sv. Franje u Krku. Euharistiji je predsjedao sam svečar o. Danijel uz koncelebraciju 19 svećenika. Vlč. Robert Zubović, krčki župnik, navijestio je Evanđelje a propovijedao je o. Danijel. Tumačeći pročitano Evanđelje o ozdravljenju deset gubavaca, suobličio je čin svoga jubilarnog slavlja zahvale Bogu sa onim jednim od desetorice koji je dotrčao za svoje ozdravljenje Isusu zahvaliti. I sav je svoj govor prožeo razlozima i izrazima zahvalnosti Bogu. Erudicijom biblijskog znalca vješto i s lakoćom ukazivao na one biblijske likove koji su svijetli primjeri davanja hvale i zahvalnosti Bogu.
o. Danijel nam je progovorio i o ponečemu iz svoga dugovječnog života.
Za samo svoje redovničko i svećeničko zvanje kao i za cjelokupnu svoju duhovnu formaciju on drži zaslužnom najprije i najviše svoju obitelj i opće kršćansko ozračje u rodnome mu Preku na otoku Ugljanu. U obitelji se ¬– naglasio je – neizostavno svakodnevno navečer zajednički molila krunica. Nedjeljom i blagdanima svi bi bili u župnoj crkvi na misi, a u obitelji bi se komentiralo Evanđelje i propovijed. Nedjeljom se popodne obično u obitelji čitao katolički tisak. U mjestu su postojala i katolička društva kao Orlovsko društvo, Treći red, djevojačko društvo Kćeri Marijine.
Život vjere u obitelji i duhovnu atmosferu životne sredine ranog djetinjstva – ponio je u sebi kroz budući novi život izvan obitelji jer je već u jedanaestoj godini pošao u sjemenište. Sve je to, kaže on, doprinijelo jednom duhovnom dozrijevanju za kasniju definitivnu odluku za redovnički i svećenički poziv. Red đakonata podijelio mu je bl. Alojzije Stepinac a za svećenika ga je zaredio biskup Lach. Prva povjerena služba nakon ređenja bila mu je u našem samostanu u Herceg Novom, gdje je bio deset godina. Iz samostana je opsluživao jednu župu udaljenu 8 km. Sve je to činio pješice kroz nekoliko godina. U Herceg Novom vršio je i službu katehete u dvije osnovne škole. Redale su mu se zatim službe poglavara naših samostana u Krku, Zagrebu, Ogulinu, Glavotoku. Zatim je izabran za provincijala naše Provincije franjevaca Trećeredaca. Od 1944. god. član je redovničke zajednice samostana sv. Franje u Krku.
Sve je u propovijedi bilo natopljeno zahvalnošću prema Bogu i svima. Sve do na kraju, s Marijinom riječi velebnog «Veliča». Govorio je živo, upravo žustro, bez ikakvog zastajkivanja – sasvim pribrano – ne oviseći o tekstu. Napisana propovijed koju je imao pred sobom – rekao mi je poslije, služila mu je samo kao orijentir i sigurnost.
Na kraju mise gvardijan samostana o. Vlado zahvalio je Bogu za dar milosnog jubileja kao i za sve darovano nam po o. Danijelu. Bukete cvijeća uručili su slavljeniku najmlađi među nazočnima: djevojčica Laura i dječak Viktor – predškolarci, nakon čega mu je gđa Španić čestitala u ime molitvne zajednice. Na kraju je o. biskup u već spomenutom nastupu srdačno i toplo govorio o mnogočemu hvalevrijednom u što se u susretu s o. Danijelom svatko može osvjedočiti.
Poslije mise za sve nazočne priređene su u kalustru samostana i u samostanskoj blagovaonici agape – bratska gozba.
Rijetki su ovakvi jubileji. Možda su još rjeđi ovakvi duhovni profili – ljudski, redovnički, svećenički. Makar sa najviše godina među nama – u ožujku je o. Danijel navršio devedesetčetiri godine – pokazuje u ponečemu i najviše jednog neumornog duhovnog elana: u revnoj molitvi i dnevnom razmatranju, u spremnosti za ispovijedanje i duhovni razgovor, u cjelokupnom svakodnevnom vršenju samostanskog dnevnog reda. Jednom tjedno je također neizostavno u molitvenoj zajednici „Gesú risorto“, a jednom mjesečno za njih predvodi sat klanjanja pred Presvetim. Jednom tjedno navečer po želji jedne obitelji i njenih prijatelja kroz dva puna sata obrazlaže im i tumači sv. Pismo. Povremeno pođe bolesnicima po pozivu. I cvijeće u vrtu još uzgaja.
Ako kod svega toga prosijava nenametljivost u nastupu, uravnoteženost i otmjenost u ophođenju, onda se kroz tu vanjsko i zamjetljivo očituje ono unutarnje i nevidljivo – čovjekov karakter, čovjek kakav u sebi jest.
Jer stil – to je čovjek.
O. Vlado Rožić
