Uvod

Dana 19. lipnja 2009. na proslavi svetkovine Presvetoga Srca Isusova Sveti je Otac, Benedikt XVI. otvorio Godinu svećenika, koja će se zaključiti 11. lipnja ove godine za slavlja ove svetkovine. Sveti Otac je imenovao svetoga Ivana Mariju Vianneya (kojega je papa Pio XI. 1929. imenovao zaštitnikom župnika) sveopćem zaštitnikom svećenika u povodu 150. obljetnice njegove smrti za slavlja u Curé d' Arsu. Papa je u svome pismu - proglašavajući ovu godinu posebnom - izjavio kako želi da ova godina bude prilika za „produbljivanje obveze svih svećenika za unutarnjom obnovom radi jačeg i prodornijeg svjedočenja evanđelja u današnjem svijetu“.  Sada, kada završavamo ovu godinu posvećenu svećenicima, smatramo kako je ovo prilika kojom možemo ohrabriti ovaj neprestani izazov za rast u svetosti s kratkim osvrtom na mjesto svećenika u Redu.

Pismo Svetoga Oca

Želimo vas potaknuti da pročitate pismo pape Benedikta XVI. kojim je proglasio Svećeničku godinu, i to pomnjivo i u molitvi, iako ste ga već možda pročitali. U tom pismu Papa nam predstavlja naučavanje i primjer svetoga Ivana Marije Vianneya kao značajni putokaz za sve koji imaju svete redove. Prva stvar koju trebamo učiniti prema Svetomu Ocu jeste da moramo učiti od Sveca,

…potpuno se poistovjetivši sa svojom službom. U Isusu osoba i poslanje teže tome da budu jedno: cjelokupno njegovo spasenjsko djelovanje bilo je i jeste izraz njegove "sinovske svijesti" da od vječnosti stoji pred Ocem u stavu pokoravanja Njegovoj volji - s ljubavlju. Svećenik također mora – ponizno i zbiljski – težiti tom poistovjećivanju. To zacijelo ne znači zaboraviti da je bitna učinkovitost službenika neovisna o svetosti njegove službe; ali se ne smije smetnuti s uma ni izvanrednu plodnost koju ima susret između stvarne svetosti službe i osobne svetosti poslužitelja.

Svjesni smo činjenice da sva svetost dolazi od Boga Oca po milosti koju On dijeli vjernima kroz Isusovo otkupiteljsko poslanje i posvećenje Duha Svetoga. U samom životu Bog je glavni sudionik koji ga čini svetim. Ipak, u ovom je procesu bitna i čovjekova dimenzija. Pozvani smo kako bismo odgovorili na božansku milost koju Bog želi s nama podijeliti otvaranjem naših srca, misli i života prema Bogu kroz potpuno prihvaćanje franjevačkoga poziva.

Drugim riječima, mi trebamo potpuno prihvatiti što smo Gospodinu obećali na našem zavjetovanju – a to je, da živimo svoj život u bratstvu prema Pravilu, Ustanovama i Generalnom statutu Reda. Među ostalim, to znači da ove dokumente trebaju svi pročitati - s ljubavlju, pomnjivo i često. Svetost nije nešto što se događa samo od sebe. Ona zahtijeva da učinimo svoj dio posla vjerujući da će Bog učiniti svoje.

Papa Benedikt nastavlja tekst ističući da je sveti Ivan Marija Vianney „podučavao svoje župljane prvenstveno svjedočenjem vlastitim životom. Po njegovu primjeru vjernici su učili moliti…“ Kroz njegovu pobožnost - koja je bila dosljedna i puna ljubavi - njegovi su vjernici spoznali duboki dar sakramenta Pokore, bezmjernu  ljubav koju Bog ima prema njima i prema svim vjernima i naučili kako je divno zaljubiti se u Boga. Učinio je to zbog svoga „odlučnog svjedočenja evanđelja“ snažnom Božjom riječju i molitvom. Stoga Sveti Otac proziva sve nas koji imamo sveti Red:

-    Jesmo li doista prožeti Božjom riječju?
-    Je li to hrana od koje živimo, više nego što su to kruh i stvari ovoga svijeta?
-    Poznajemo li je doista?
-    Ljubimo li je?
-    Je li naš duh toliko zaokupljen tom Riječju da Ona ostavlja traga u našem životu i oblikuje našu misao?

Ne dopustimo da naše svećeničko služenje prođe a da ne promislimo o ovim pitanjima. Prepoznajmo i slavimo veliki dar koji nam je dan u svećeništvu i nastojmo živjeti svoj kao naš život i ispunjavati naše služenje u Njegovoj milosti.

Poziv na svetost

Franjevački su izvori dosljedni u pripovijedanju da je sveti Franjo inzistirao na tome da se svaki onaj koji želi pristupiti Redu mora odreći svega što ima te biti spreman potpuno se predati Bogu i bratstvu. Onaj koji pristupa Redu ne treba ništa zadržati, uz istovremeno izražavanje spremnosti da se promijeni u malenoga i poniznoga ispred Gospodina. Drugim riječima, odreknuće na koje je Franjo mislio je mnogo veće od jednostavnog odricanja od novca i dobara te uključuje odreknuće od stajališta, navika i osjećaja samovažnosti te od svega onog što bi nas sprječavalo da potpuno prihvatimo i živimo volju Božju. To je predivno istaknuto u odlomku kojega nalazimo u Spomen-spis što ga žudi duša Tome Čelanskoga. Promišljajući svečevo razmišljanje o uglednima, dobro obrazovanima, kleriku koji želi ući u bratstvo, Čelano piše:

„Učenje“ (kako bi Franjo rekao) je „znanje koje mnoge čini nepoučljivima, ono nešto oporo u njima ne da se savijati poniznim vježbama. Zato bih htio da obrazovani najprije izrekne ovu molitvu: Evo, brate, dugo sam živio u svijetu, a svoga Boga nisam istinski upoznao. Molim te, odredi mi mjesto, koje je daleko od buke svijeta, gdje ću s bolom razmišljati o svom životu, gdje ću se sabrati od rastresenosti srca da bih svoju dušu obnovio.“

Ovo je zaista sveti nauk! Ta, što je potrebnije onome koji dolazi iz posve drukčije sredine od toga da svjetovni način osjećanja (koji mu je dugo vremena ucjepljivan i utiskivan) poniznim vježbama iskorijeni i ukloni? Tko bi u Red tako ušao, brzo bi u školi savršenstva ostvario savršenost. (2 Čel 194)

Molitva koju Franjo zahtijeva od klerika je duboka i dohvaća sve elemente istine našega vlastitoga poziva. Ova molitva može postati i našom vlastitom molitvom:

Molim Te, Gospodine, daj mi mjesto koje je daleko od buke svijeta, gdje ću s bolom razmišljati o svome životu, gdje ću se sabrati od rastresenosti srca da bih svoju dušu obnovio i gdje ću prihvatiti Tvoju volju kao svoju vlastitu. Amen.

Jednakost u franjevačkom bratstvu

Jedan od razloga zašto Franjo zahtijeva radikalno odricanje od vlasništva i vlastitoga stajališta je i u tomu što je shvatio da je to prijeko potrebno za život u bratstvu. To dobro naglašava i Toma Čelanski:

Uvijek je postojano želio i budno nastojao oko toga da među sinovima sačuva vez jedinstva; da bi ih, pošto ih je privukao isti Duh i dao im život isti Otac, miroljubivo grijalo krilo jedne majke. Htio je da budu jedinstveni stari i mladi, da bratskom ljubavlju budu povezani oni mudri s jednostavnima; da se oni koji su jedni od drugih udaljeni međusobno povezuju snagom ljubavi. (2 Čel 191)

Franjo je zamislio i planirao da u njegovu bratstvu bude potpuna jednakost. Ovu viziju možemo jasno uočiti u njegovu kratkom tekstu Pohvale Boga u mjestu Heremita. Kroz njegov pogled na bratsku međuovisnost i molitvu, pred braćom se nalazi izazov prihvaćanja zajedničkog života usmjerena na strastveno traženje Kraljevstva Božjega. Time je ustanovio način života koji naglašava zajedništvo, malenost, snažnu usmjerenost na molitvu i ozbiljnost u traženju i nasljedovanju božanske volje. Ovo u biti sadrži sve ono što je Franjo smatrao sastavnim dijelom redovničkog života. Takav način života Svecu je očito bio najprivlačniji.

Imajući to na umu, možemo reći da ideja potpune jednakosti predstavlja jednu od osnovnih vrjednota na kojima je franjevačko bratstvo sagrađeno. Jedan od izazova koji se stavlja pred nas je da moramo raditi u našim bratstvima na uspostavi ozračja i stvarnosti potpune jednakosti. Da bismo to uspjeli, potrebno se odreći svakog stajališta kojim bismo tražili pravo na nešto ili na uzvišenost. Stoga trebamo raditi protiv svakog stajališta ili mišljenja da Red ili Provincija „duguju“ nešto meni – jer sam se, nakon svega, „toliko toga odrekao za Red da zaslužujem neku vrstu priznanja ili isplatu“. Iza sebe trebamo ostaviti sve težnje koje imamo u našim životima ili ponašanja s pomoću kojih se osjećamo da smo nekako bolji ili da više zaslužujemo od drugih. Ako imamo takve tendencije, možda nikada nismo uistinu ostavili sva naša „dobra“ iza sebe kako bismo slijedili Gospodina u punini onoga tko smo i što smo.

Izazov za fratra svećenika

Jedna od temeljnih vrijednosti franjevačkoga reda je izazov da rastemo u svetosti. To je izazov za sve članove Reda, kao što čitamo u Ustanovama Reda:

Članovi ovoga Reda trude se što velikodušnije ostvarivati poziv na svetost koji izvire iz krsta i koji im je zajednički sa svim kršćanima. Njihov je uzor sveti Franjo Asiški koji je slijedio Gospodina Isusa Krista odabravši evanđeoski put u trajnom obraćenju. (Čl. 2)

Svi članovi Reda pozvani su za rast u svetosti, ali bismo - zbog svrhe ovoga pisma - željeli naglasiti važnost ovog izazova u životu svećenika u Redu.

U Pismu čitavom Redu, koje je nastalo najvjerojatnije nakon što je Crkva odobrila fratrima da mogu slaviti Euharistiju u svojim crkvama i oratorijima, Franjo stavlja pred fratra svećenika izazov golemoga dara što su ga primili od Gospodina. Franjo i u svojim ostalim pismima potiče svoju braću fratre da ostanu čisti i sveti. Zbog tog razloga on upozorava svećenike „da, kad god budu htjeli slaviti misu, obave čisti i na čist način s poštovanjem pravu žrtvu presvetoga tijela i krvi Gospodina našega Isusa Krista svetom i čistom nakanom…“ (PR 14)

Franjo, razmišljajući o velikom daru Euharistije i o potrebi njezina slavljenja u čistoći i pobožnosti, iznosi neke oštre opaske na račun svećenika te ih jasnim izrazima poziva da budu potpuno prisutni i pobožni kada slave misu:

Molim vas, dakle, svakolika braćo, ljubeći vam noge s koliko god mogu većom ljubavlju, da iskazujete svako poštovanje i svaku čast, koliko vam je god moguće, presvetome tijelu i krvi Gospodina našega Isusa Krista, u kojoj je izmireno i privedeno svemogućem Bogu sve, bilo na zemlji bilo na nebesima. (PR 12-13)

Čujte, braćo moja: Ako se blažena Djevica časti, kako se i dostoji, jer Ga je nosila u svojoj prečistoj utrobi; ako je blaženi Krstitelj uzdrhtao i nije se usudio dotaknuti sveto tjeme Gospodinovo; ako se časti grob u kojemu je neko vrijeme ležao, koliko mora biti svet, pravedan i dostojan onaj što onoga koji više ne će umrijeti nego će vječno živjeti i biti proslavljen i nad kojega se i anđeli žude nadviti  dotiče svojim rukama, srcem i ustima blaguje i drugima pruža da ga blaguju! Ta gledajte, braćo svećenici, svoje dostojanstvo i budite sveti, jer je On svet. I kao što je Gospodin Bog vas počastio iznad svih poradi ovoga otajstva, tako i vi Njega ljubite, poštujte i častite više nego svi drugi. Velika je bijeda i sažaljenja vrijedna slabost imati Njega tako nazočna i brinuti se za bilo što drugo na svijetu. (PR 21-23,25)
Vrlo vjerojatno  je velika ljubav svetog Franje prema presvetoj Euharistiji neprestano rasla i bila je hranjena učenjem IV. lateranskog sabora, koji je započeo 1215. godine. Koncilski su oci u prvom Kanonu koncila nastojali izraziti ono što neki povjesničari nazivaju novom ispovijesti vjere. Započinje s ispoviješću u Trojedinoga Boga:
Čvrsto vjerujemo i jednostavno ispovijedamo da postoji samo jedan pravi Bog, vječan i neizmjeran, svemoguć, nepromjenjiv, neshvatljiv i neizreciv, Otac, Sin i Duh Sveti, tri osobe, ali potpuno jedna bît, supstancija ili narav. (Kan 1)
Kanoni završavaju razmišljanjem o Crkvi, Euharistiji, krštenju, pokori i pozivu na sveopću svetost. Crkveni sabor je u svom razmatranju o Euharistiji po prvi put izrazio doktrinu o transupstancijaciji – vjeri da su kruh i vino supstancijalno promijenjeni u tijelo i krv Kristovu.
Uistinu postoji jedna opća crkva vjernih izvan koje se nitko ne može spasiti i u kojoj je Isus Kristi i svećenik i žrtva. Njegovo tijelo i krv istinski su sadržani u sakramentu oltara pod oblicima kruha i vina, s pomoću Božje snage kruh i vino mijenjaju se u supstanciju Njegova tijela i krvi, tako da, kako bismo postigli otajstvo jedinstva, mi primamo od Boga ono što je On primio od nas. (Kan1)
Dok je razmišljao o ovom velikom nauku vjere, Franjo je uspio shvatiti da se Utjelovljenje – predivno otajstvo u kojemu je Sin Božji postao čovjekom za naše spasenje – događa svaki put kada slavimo Euharistiju. To ga je potpuno začudilo i oduševilo.
Neka čovjeka prođu trnci, nek' se potrese cijeli svijet i neka nebo klikće kad je na oltaru u svećenikovim rukama Krist, Sin Boga živoga (Iv 11, 27)! O divne li veličine i zadivljujućeg udostojenja! O uzvišene li poniznosti! O ponizne li uzvišenosti, gdje se Gospodar svega, Bog i Sin Božji tako snizuje da se za naše spasenje skriva pod neznatno obličje kruha! (PR 26-27)
Zanimljivo je napomenuti da je nakon IV. lateraskog koncila sveti Franjo bio jedan od prvih koji je pisao i propovijedao o implikacijama koncilskoga nauka o Euharistiji glede prakse vjere i osobne pobožnosti.
Budući da je Franjo snažno vjerovao u zbiljsku i stvarnu prisutnost Krista u Euharistiji, primao je svetu pričest što je češće mogao na koji način je na to poticao i svoje sljedbenike.
Otac stanuje u nepristupačnoj svjetlosti i Bog je duh i Boga nitko nikada nije vidio. Budući da je Bog duh, Njega se samo duhom može vidjeti. Jer Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne koristi ničemu. A ni Sina, u onome po čemu je jednak Ocu, nitko ne vidi drukčije nego Oca, drukčije nego Duha Svetoga. Zato su osuđeni svi koji su vidjeli Gospodina Isusa Krista po čovječnosti, a nisu ga vidjeli ni vjerovali po duhu i božanstvu, da je On pravi Sin Božji. Slično su i sada osuđeni svi koji vide sveto otajstvo tijela Kristova, što ga svećenik - riječima Gospodinovim - na oltaru posvećuje u obliku kruha i vina, i ne vide i ne vjeruju po duhu i božanstvu da je to uistinu presveto tijelo Gospodina našega Isusa Krista….
Zato, sinovi čovječji, dokle će vam srca ostati tvrda? Zašto ne spoznate istinu i ne vjerujete u Sina Božjega?! Evo, svaki se dan ponizuje kao kad je s kraljevskih prijestolja sišao u Djevičinu utrobu; svaki dan On sam dolazi k nama u poniznu obličju; svaki dan iz krila Očeva po svećenikovim rukama silazi na oltar. I kao što se svetim apostolima pokazao u pravome tijelu, tako se i sada pokazuje nama u svetomu kruhu. I kao što su oni, promatrajući Njegovo tijelo, vidjeli samo tijelo Njegovo, ali su, promatrajući Ga duhovnim očima, vjerovali da je On Bog, tako i mi, gledajući tjelesnim očima kruh i vino, vidimo i čvrsto vjerujemo da je to živo i pravo Njegovo tijelo i krv. I na taj je način Gospodin uvijek sa svojim vjernicima. (OP 1, 5-10; 15-22)
Franjo i nas - svojim primjerom intenzivne pobožnosti prema Euharistiji - podučava da poštujemo svećenike, da se posebno brinemo o crkvama i svemu onome što je povezano s euharistijskim slavljem – uključujući posebnu brigu za oltare, oltarno ruho, kaleže, uključujući i svijeće – te razvijamo ljubav prema euharistijskoj pobožnosti. Ovaj primjer pobožnosti i poklanjanja pažnje svemu što je povezano s Euharistijom trebalo bi dirati u srce i duh svakog franjevca, baš kao i svakog kršćanina. Dakako, ovo je jasan i dubok izazov za fratra svećenika u Redu.

Glavna zadaća je navješćivanje evanđelja

Kad su se Franji pridružili prvi sljedbenici, nastojao je namjerno uspostaviti način života koji je bio oživljen i vođen prema evanđelju Gospodnjem. Kako je franjevački pokret neprestano rastao i razvijao se, Franjo je nastavio život prema evanđelju isticati u svom životu, ali i u životu svojih fratara. To je jasno i otvoreno izrekao u svojoj Oporuci:
I pošto mi Gospodin dade braću, nitko mi ne pokazivaše što bih morao činiti, nego mi sam Svevišnji objavi, da moram živjeti po načinu svetog Evanđelja. (OR 16-17)

Stoga se stil života što ga je Franjo predvidio može nazvati evanđeoskim. Kao dodatak centralnome mjestu života u bratstvu, Franjo ističe tri bitna vida života koji se temelje na „modelu svetog Evanđelja“: silan napor u molitvi, neumorno propovijedanje i neumorna revnost u davanju dobrih primjera, kao i put prema osobnoj svetosti i apostolskoj službi. Čelano nam govori da je Franjo

…govorio kako ništa nije preče od spasa duša. To je češće dokazivao time što se Jedinorođenac Božji udostojao visjeti na križu. Zato se on borio u molitvi, razlagao je to u propovijedi, pružao je u tome dobar primjer. (2 Čel 172)

Franjo nam je vlastitim životom i služenjem dao predivan primjer kako ova tri vida evanđeoskoga života oživjeti te kako jedan vid druge podupire. To jest, Franjo nam pokazuje kako privući ljude Gospodinu s pomoću primjera našega načina života i kroz propovijedanje koje se temelji i koje podupire čvrsti molitveni život.

Franjo namjerno ističe važnost evanđeoskoga svjedočenja i propovijedanja. Poseban apostolat ili služba propovijedanja nije dana svima u Redu, ali nitko nije ispričan od obveze da daje dobro svjedočanstvo putem evanđeoskog načina života. U svezi s tim Franjo preporuča: „Ipak, neka sva braća propovijedaju djelima!“ (NPr 17,3). Također možemo reći da ovakav način propovijedanja nije samo dužnost svakoga pojedinog brata ili sestre – Red kao cjelina ulaže se s nalogom da živi evanđelje, da propovijeda po primjeru našega života i da svjedoči o stvarnosti živoga Boga. Posebni nalozi ili izazovi propovijedanja evanđelja, međutim, još više se ističu u služenju naših fratara svećenika.

Crkva nam govori da je vježbanje propovijedanja Riječi Božje osnovna služba na koju su svećenici pozvani. Zapravo, prema Dekretu o službi i životu prezbitera (Presbyterorum Ordinis), što ga je 7. prosinca 1965. proglasio papa Pavao VI., navještanje evanđelja svima glavna je dužnost svećenika. Ovaj nas dekret podsjeća na veliku važnost ove službe u Crkvi i svijetu:

Božji se narod prvotno ujedinjuje Riječju Boga živoga, koja se doista s pravom može tražiti od svećeničkih usta. Budući da se nitko ne može spasiti ako prije ne uzvjeruje, zato je prvenstveni zadatak prezbitera, kao biskupskih suradnika, da svima navješćuju Božje Evanđelje da bi tako – izvršujući Gospodinovu zapovijed: Idite po cijelom svijetu i propovijedajte Evanđelje svakom stvorenju (Mk 16, 15) utemeljivali i umnažali Božji narod. (PO 4)

Budući da je propovijedanje temeljna služba, svećenici bi se trebali za propovijedi dobro pripremati i težiti da daju od sebe ono najbolje. Pripremanje za propovijed je velika odgovornost koja zahtijeva otvorenost prema Božjemu Duhu, proučavanju i razmišljanju o riječima života. Ona zahtijeva i povezanost s ljudskim životima te rasvjetljivanje stvarnosti suvremenoga društva. Dekret o službi i životu prezbitera donosi nam važne kriterije za tu svrhu:

Prezbiteri dakle duguju da sa svima dijele istinu evanđelja koju u Gospodinu posjeduju. Bilo dakle da pogane, svojim primjernim životom među njima, navode da slave Boga, bilo da onima koji ne vjeruju otvorenim propovijedanjem navještaju otajstvo Krista, bilo da predaju kršćansku katehezu ili tumače nauk Crkve, bilo da nastoje probleme svoga vremena tumačiti u Kristovu svjetlu, uvijek moraju naučavati ne svoju mudrost nego riječ Božju i sve uporno pozivati na obraćenje i svetost. Svećeničko propovijedanje – koje je u današnjim prilikama vrlo često izvanredno teško – da bi lakše pokrenulo srce i duh slušatelja, ne smije izlagati riječ Božju samo općenito i apstraktno nego vječnu istinu evanđelja mora primjenjivati na konkretne životne prilike. (PO 4)

Izazov koji je Franjo dao fratrima prije oko 800 godina vrijedi i danas – „način svetog Evanđelja“ i dalje je smjernica za naše živote. Hajdemo, dakle, ponovno posvetiti sebe propovijedanju dobra u našim životima, u našim djelima i u našemu služenju.

Zaključak

Svi koji su primili dar svećeništva pozvani su produbiti svoju zauzetost za „duhovnom obnovom radi njihova snažnijeg i prodornijeg svjedočenja evanđelja u današnjem svijetu,“ kao što je Sveti Otac tako dobro izrekao u svome pismu. Neka nam ovo bude prilika da se dublje zaljubimo u Euharistiju i da ju uvijek slavimo pobožno i dostojanstveno kao što i zaslužuje. Pritom nastojmo imati zdrav i trajan molitveni život i nastojmo propovijedati evanđelje korištenjem primjera iz naših života i naših riječi.

Završavamo s iskrenom molitvom s kojom je Sveti Otac završio svoje pismo:

Presvetoj Djevici povjeravam ovu Svećeničku godinu. Molim je da probudi u srcu svakog prezbitera velikodušnu i novu zauzetost za one ideale potpunog predanja Kristu i Crkvi koji su nadahnjivali misao i djelo svetog Arškoga župnika. Svojim gorljivim molitvenim životom i svojom žarkom ljubavlju prema raspetom Isusu Ivan Marija Vianney rastao je iz dana u dan u svojem bespridržajnom predanju Bogu i Crkvi. Neka njegov primjer probudi u svećenicima ono svjedočanstvo jedinstva s biskupom, jednih s drugima i s laicima koje je, danas kao i uvijek, toliko nužno. Usprkos zlu koje je u svijetu, Kristove riječi upućene njegovim apostolima na Posljednjoj večeri i dalje su aktualne: "U svijetu imate muku, ali hrabri budite - ja sam pobijedio svijet!" (Iv 16, 33). Vjera u božanskog Učitelja daje nam snagu gledati s povjerenjem u budućnost. Dragi svećenici, Krist računa na vas. Po primjeru svetog Arškoga župnika, pustite da vas On osvoji. Tako ćete i vi, u današnjem svijetu, biti glasnici nade, pomirenja i mira!


Našoj braći svećenicima: Neka vaše svećeništvo bude plodonosno. Neka vas vodi prema svetosti – i vi vodite ostale prema Gospodinu kroz vašu svećeničku službu.


Neka vas Bog sve blagoslovi!

U Rimu, 11. lipnja 2010.

o. Michael J. Higgins, TOR            o. John Kochuchira, TOR
Generalni ministar                          Generalni vikar

o. Bernat Nebot Llinás, TOR         o. Amando Trujillo Cano, TOR
1. generalni vijećnik                        2. generalni vijećnik

fra Mark McBride, TOR                    o. José Antonio Martorell Pou, TOR
3. generalni vijećnik                        4. Generalni vijećnik

o. Pierangelo D'Aiuto, TOR
Generalni tajnik